'It makes no difference' - Lansira me u fazama, kao da sam shuttle

Rick Danko imao je slabašan glas, ali kakav je on, majko sveta, glas imao! Upravo ovo proturiječje obilježava mnoge meni drage pjevače, koji su vokalnu manjkavost uspješno nadoknadili uvjerljivošću interpretacije. Danko, Ry Cooder, Gram Parsons, Elvis Costello, Gary Louris, nijedan od njih nije do koljena Royu Orbisonu ili Aaronu Nevilleu, ali opet, nemaju se čega sramiti kad stanu pred mikrofon.

U “It Makes No Difference” možete čuti o čemu govorim. Danko ju jedva pjeva, glas mu puca čim ga samo malo podigne, ali upravo mi se to čini izuzetnim, dojam da se pjevač guši i slama od navale osjećaja. A Robbie Robertson, autor pjesme, pjesmu je zaista pretrpao emocijama. Ona je velika, uzvišena, himnički pompozna i upravo joj treba Dankov lomni glas da je vrati na ljudsku mjeru. Solomon Burke glasom može rastaviti Crveno more, ali njegova čvrsta, muževna verzija “It Makes No Difference” meni opet nema snagu izvorne.

Osim toga, tu je i Robertsonov solo. Nisam pretjeran ljubitelj gitarskih sola, no The Band je bio vrlo štedljiv i suzdržan s njima. Snimili su, napokon, čitav album bez ijednoga i ako je taj kvintet mudrih, bradatih muškaraca odlučio da on negdje treba, za to su imali više nego valjan razlog. Čitavu “It Makes No Difference” zapravo nosi naricanje gitare, Robertsonov solo nadahnuto je vodi od ljubavnog jada do ushita, a kao kruna te muzičke pustolovine, već kada pomisliš da je pjesma dala sve što je imala i sada može dostojanstveno umrijeti, dođe Garth Hudson sa saksofonom.

Instrumentalni završetak s udvaranjem saksofona i gitare učini da se otkine i zadnja pogonska raketa i space shuttle konačno izleti u modrinu svemira.

Konkurencija je strahovita, teško je progurati se kraj Vana Morrisona i Ala Greena, ali ima dana kada mislim da je “It Makes No Difference” najljepša, dosad napisana, ljubavna pjesma.