Veliki saksofonist i kompozitor, jedan od najradikalnijih inovatora u povijesti jazza, Ornette Coleman, umro je u New Yorku, u četvrtak, od srca, s 85 godina.
Nije teško danas nekoga proglasiti pionirom modernog jazza, no taj put nije bio lagan. U svojoj beskompromisnosti Coleman je znao na sebe navući bijes šefova orkestara, kad je, primjerice, objašnjavao kolegama bebop, ili kad ga je na turneji po Kaliforniji izmlatila grupa gnjevnih glazbenika iz publike. Njegov saksofon tom je prilikom letio niz ulicu.
Revolucionar jazza
Krajem 50-ih i 60-ih godina, kad se slika jazza počela mijenjati, Coleman je tek sebi utirao put. Ipak je to bilo vrijeme Monka i Coltranea. Nakon što se preselio u New York gdje je mjesecima svirao u Five Spot Cafeu, novinari su počeli zaskakati druge jazziste da se odrede prema toj proturječnoj Colemanovoj glazbi. Naime, ovaj je odbacio logiku harmonije kako je ona shvaćena u zapadnome svijetu, oslanjajući se jedino na melodijsku inspiraciju i ritam, ali i ovdje bez metričkih ograda. Uz to se riješio iz svog sastava i klavira koji mu je donekle bio uzemljenje na prva dva albuma, odbacio klasični repertoar, počeo skladati kratke i jednostavne kompozicije i otvorio sve puteve improvizaciji. Crpio je inspiraciju i iz bluesa, čak i iz mjuzikla, no njegov je cilj bio drugačiji.
Još u Kaliforniji, gdje je počeo karijeru, uz pomoć Johna Lewisa, Coleman je lako snimio prve albume proročanskih naslova (“Something Else!”, ”Tomorrow is the Question” i “The Shape of Things to come”). Novu epohu je označio u New Yorku snimljeni album “Free jazz” iz 1960. koji je isprva zvučao tek kao kaos.
Postavljala su se tada pitanja je li free jazz uopće jazz ili “nešto novo”. Jer ova glazba nije bila slobodna samo u smislu improvizacije. It is our Music bio je naziv sljedećeg albuma kojim se Coleman pridružio crnim intelektualcima koji su zahtijevali da bijelci (prije svega kritika) prestanu svojatati jazz kao svoju glazbu, kad je jasno da ona ne može biti njihova. Svi kriteriji koji su do tada vrijedili - ljepota, čistoća zvuka, virtuoznost, slijed forme itd. - sve je to prešlo u drugi plan, a krenulo se u potragu za izvorima, prije svega Africi, ali i zanimanju za etno glazbu drugih kontinenata. Ono što je od starog jazza ostalo bila je silna energija, snaga, tvrdi zvuk i improvizacija. Puno toga zajedničkog s ciljevima tadašnjih društvenih pokreta.
Pulitzer i Grammy
Coleman je nizao albume, nagrade, počasne doktorate, Grammy za životno djelo, čak i Pulitzera (za Sound Grammar). Tijekom karijere mijenjao je stavove o glazbi, tako da je zaista bio istinski, nepredvidivi, živući avangardist. Njegov je utjecaj na razvoj glazbe nesaglediv.
Kako je Dražen Kokanović dobio Colemanov šešir
U Zagreb je Coleman došao na poziv Dražena Kokanovića 2007. godine, na njegov 3. Zagreb Jazz Festival i održao jedan od najboljih jazz koncerata koje je ovaj grad imao priliku doživjeti. Coleman je došao s kvintetom u kojem su bila tri basista i bubnjar. Ponesen toplim prijemom, izvrsnom publikom, uopće sjajnom atmosferom, Coleman je, želeći se odužiti ljubaznosti domaćina, poklonio Kokanoviću svoj legendarni šešir koji se sada nalazi na počasnom mjestu, u njegovu domu, na polici iznad niza Colemanovih ploča.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....