Iggy Pop: I u 75. godini života veći je punker od bilo koga drugog na planetu Zemlji

Jednoga dana medicina će morati probati objasniti tajnu dugovječnosti Iggyja Popa, Ozzyja Osbournea i Keitha Richardsa, a nadam se i Gorana Bareta, bog mu dao zdravlja. Zaista nadnaravno zvuči da je Keith Richards (79) nedavno bio na turneji kojom Stonesi obilježavaju 60 godina postojanja, kako je Dylan (81) i dalje nepojmljivo aktivan te da se s novim albumima uskoro na turneje planiraju otisnuti i Ozzy (74), Young (77) i Iggy (75), potonji nam najbliže dohvatljiv 14. srpnja s Peppersima na bečkom stadionu "Ernst Happel". Nije rock‘n‘roll atletika, no Iggy se na sceni i danas troši više od spomenutih, ali i Keef, Ozzy i Iggy te u nešto manjoj mjeri Dylan i Young, premda ni njima ovisnost o alkoholu i/ili nekim drugim opijatima nije bila strana, živjeli su suprotno napucima liječnika za doživljenje dugog vijeka, pa i duboke starosti.

Vjerojatno ima više starih ljudi koji su živjeli neporočno nego onih koji su živjeli uz alkohol, duhan i narkotike, ali ipak nedostaje medicinsko objašnjenje zašto nas gore spomenuti rock‘n‘roll djedovi fasciniraju, ne samo godinama koje su doživjeli, nego i djelima koja i danas stvaraju, a u to spada i Springsteen (73) koji je živio čednije, i Willie Nelson (89), koji se desetljećima nije skidao s flaše i pušenja marihuane. Ili je tajna dugog života drugačija od one koju sugerira medicina, pa se može svesti na to da činiš ono što ti godi, ili je sve u genetici, samo nam to medicina ne želi priznati.

Elem, biti panker sa 75 godina na plećima, daleko je više nemoguća misija od onih iz istoimenih serijala filmova s Tomom Cruiseom, ali Iggy je takva njuška da se bez problema u rolu pomlađenog kuma punka efektno vratio na novom albumu "Every Loser". I to nakon šansonijerskih albuma "Preliminaires" (2009) i "Apres" (2012) te ambient-jazz izdanja "Free" (2019), između kojih je utisnuo i izvrstan rock album "Post Pop Depression" (2016). No čak i od potonjeg je "Every Loser" - na kojem su u produkciji mladog Andrewa Watta (Miley Cyrus, Metallica, Eddie Vedder, Ozzy, Justin Bieber, Lana Del Ray, One Republic, Maroon 5…) svirali Chad Smith i Josh Klinghoffer iz Peppersa, Duff McKagan iz Gunsa, Dave Navarro, Chris Chaney i Eric Avery iz Jane‘s Addiction, Stone Gossard iz Pearl Jama, Travis Barker iz Blink-182, i pokojni Taylor Hawkins iz Foo Fightersa - prilično drugačija zvijer. Dočim je suzdržaniji i za moj ukus intrigantniji "Post Pop Depression" bio plod suradnje Iggyja i Josha Hommea, "Every Loser" je luđi, zabavniji i žešći album na kojem se Iggy okušao u autorskoj suradnji s nekim od gore pobrojanih glazbenika. I oni su zvijezde sami za sebe, ali ovdje zvuče poput poklonika i štovatelja Iggyja. U neku ruku mu i vraćaju dug, jer gotovo svi su karijere izgradili na postulatima kojih ne bi bilo da Iggy nije razvalio sebe i vrata kroz koja su kasnije nahrupili punk, post-punk, grunge i alter-rock. Svi su se oni podredili i prilagodili Iggyju, a Watt je uspio složiti efektnu produkciju u rasponu od prljavog proto i garažnog punka preko glam, gothic i hard rocka, do pop balada u kojima je Iggy kao crooner ponovo briljantan, a što potvrđuje i "You Want It Darker" s jesenas objavljenog albuma "Here it Is: A Tribute To Leonard Cohen".

Ako i nedostaju elegancija i suptilnost, te mrak koji su isijavali iz "Post Pop Depressiona", koji su ujedno bili i svojevrsna korespondencija s berlinskim godinama Iggyja i Bowieja, "Every Loser" za protutežu nudi ludističke momente poput onih iz uvodne "Frenzy" sa stihovima "I got a dick and two balls, that‘s more than you all", kojima Iggy gromoglasno najavljuje što mu je na umu. "Neo Punk" je stihovno prizemna koliko to samo Iggy može iznijeti, a da ne ispadne bedast, pa funkcionira kao moderni punk-rock klasik, zapravo hardcore punk, dok su "Modern Day Ripoff" i "All The Way Down" pjesme koje kao da su stigle s nekog zagubljenog albuma The Stoogesa iz ranih 70-ih. Za razliku od njih, "Strung Out Johnny" divna je pop-rock balada u stilu U2, "New Atlantis" elegantna koliko i "China Girl", "Morning Show" krasan baroque-pop, "Comments" zgodan hibrid synth-popa i glam-rocka, a odjavna "Regency" poput goth-rock hita The Curea u kojem pjeva Iggy. Ponavljam, misteriozniji "Post Pop Depression" (mi) je bio interesantniji, no Iggy ovako napucan i nabrijan album nije imao još od "Skull Ring" (2003), s također brojnim gostima, a komercijalan i zabavan još od "Brick By Brick" (1990) s hitom "Candy Girl" u produkciji Dona Wasa. Tada još nije navršio ni 45. godinu. Dakle, što na takvu Iggyjevu dugovječnost kaže medicina?