ZA NEDJELJNI JUTARNJI

'Hrvatska je popularna među Britancima, ali nakon Brexita više nećemo imati ni kinte'

 Jadran Babić / CROPIX
Robert Plant (67), legendarni pjevač Led Zeppelina, uoči velikog koncerta u pulskoj Areni 30. srpnja sa svojim pratećim bendom The Sensational Space Shifters govori samo za Nedjeljni Jutarnji

Razgovarali smo dan nakon što je Island masakrirao Englesku na Europskom nogometnom prvenstvu i Robert Plant je bio zle volje. Veliki glas Led Zeppelina nije se osobito odobrovoljio činjenicom da je Wales u tom trenutku i dalje bio u igri.

To je kao da se navijač Tottenhama veseli uspjehu Arsenala, objašnjava - teoretski moguće, ali nešto što još nitko živ nije vidio u praksi. Čim smo, međutim, razgovor prebacili na muziku, 67-godišnji Plant se razbrbljao; kaže da se uistinu iskreno veseli nastupu u pulskoj Areni u subotu 30. srpnja sa svojim pratećim bendom, The Sensational Space Shifters, kao i samom dolasku u Hrvatsku, jer da nije bio već jako dugo.

Koja su vam najdraža sjećanja iz Hrvatske, što je na vas ostavilo najsnažniji dojam?

- Pa, najupečatljivije uspomene su svakako one koje ne smijete objaviti, bilo je veličanstveno... Zadnje sam svirao u Splitu negdje 2007., a mislim da sam prvi put došao s Jimmyjem Pageom 1998. Zemlja je tada bila puna optimizma, posebno kod mladih, rat se bio završio relativno nedavno. Osjećala se na ulicama nekakva nova atmosfera, dolazak novog doba, puno veselja i radosti. I, naravno, biti na turneji s Jimmyjem Pageom uvijek je romantični bonus. Od tada sam ostvario jedno vrlo zanimljivo muzičko putovanje. Većinu vremena bio sam u društvu dvojice gitarista koji i sada sviraju sa mnom, Skin Tyson i Justin Adams, nedavno smo doveli Juldeha iz Zapadne Afrike i mnogo smo fleksibilniji u načinu na koji sviramo. Završili smo krajem ožujka sa svirkama u Americi i upravo smo u studiju Rockfield, tu na selu u Walesu, uvježbavamo se da budemo što bolji kad dođemo do vas.

Jeste li ikada bili na odmoru u Hrvatskoj ili možda planirate?

- Naravno da razmišljam o tome da odem na neki od otoka na dalmatinskoj obali. Trenutno je Hrvatska vrlo popularna među Britancima kao turističko odredište, ali možda nakon Brexita više nećemo imati ni kinte da dođemo...

Kakvu set-listu možemo očekivati u Puli?

- Ne znam još. Kakva god bila, bit će to poseban show. Uglavnom pokušavam priču učiniti glazbeno dramatičnom koliko je god to moguće. Modificiram pjesme iz prošlosti, a još uvijek imamo i izvanrednu sposobnost stvaranja novih materijala kada se svi skupimo. Na našoj zadnjoj ploči, ‘Lullaby and the Ceaseless Roar’, pokušali smo napraviti svojevrsnu ekstenziju onoga što sam radio s grupom Strage Sensations ranih 2000-ih. Sve u svemu, bit će vrlo trippy, camp, moćno, a naravno da će biti i pjesama iz 20. stoljeća. Uvijek uključim pojedine klasične stvari jer su uzbudljive i moram to učiniti, a nekada ubacim i neke slabo poznate stvari Led Zeppelina koje nismo dugo svirali zajedno. Ponekad više odemo u akustičnom smjeru. Imamo vrlo širok raspon opcija.

Jeste li ikada svirali u ambijentu kao što je Arena, rimski amfiteatar star dva milenija?

- Mislim da nisam. Svirao sam, naravno, mnogo open-air nastupa, svirali smo posvuda po svijetu, ali vrlo sam sretan što smo uspjeli osigurati Arenu, jer je akustika nevjerojatno bitna. Ukrao sam jednog fantastičnog tehničara zvuka od Petera Gabriela s kojim je radio dugi niz godina i dok smo mi sada imali malu pauzu, tijekom koje sam ja bio u Americi, on je radio s Patti Smith i evo upravo su završili pa nam se vraća. Bit će to vrlo trippy, dao sam mu otvorene ruke da pomiče moj glas po cijelom stereo spektru. Najgora stvar na svijetu je pjevati na lokaciji koja kao neka velika gostionica, gdje ne možete kontrolirati zvuk. Veličanstveno je umijeće uzeti neke klasične, legendarne pjesme i pretvoriti ih u nešto sasvim novo i drugačije, odvesti ih na drugo mjesto na zvučnoj karti.

U čemu najviše uživate u svakodnevnom životu?

- Ha, ako moram izabrati jednu stvar, onda je to buđenje svako jutro. Dok se budim, dobro je… Šalu na stranu, volim slikati, volim čitati i volim razgovarati s vrlo šarmantnim ljudima. Volim se povezivati s ljudima. Stvar je u tome da ako ste glazbenik, a pjevač pogotovo, to nije baš introvertirano zanimanje. Nije bazirano na povlačenju u sebe, nego na povezivanju s drugima, tako da puno toga naučim od ljudi. Današnje doba je na neki način vrlo komplicirano i teško, svi su neprestano dostupni jedni drugima, informacijska autocesta je tako široka i sve je šira, ali uspijevam po putu pronaći neke stvarno izvanredne ljude i stvaram dobre prijatelje prilično redovito. Tako da, sve u svemu, u svojoj svakodnevici imam mnogo toga čemu se mogu veseliti.

Možete li sebe zamisliti kao mladog muzičkog početnika u današnje doba, kada je klasična diskografija okrenuta naglavce, internet vlada nad svime?

- O da, itekako. Nitko ne počinje smatrajući da mu je uspjeh zajamčen. Za mene bi vjerojatno bilo isto danas kao što je bilo onda. Svirao sam puno koncerata koji se ne mogu nazvati koncertima, nego događajima s desetak, petnaest ljudi. Ali ključno je to da sam volio to što radim i vjerovao sam u to i želio sam svaki dan raditi još toga i raditi još bolje. Kad se posvetiš tome i odlučiš da će to biti tvoj životni put, nema nikakve veze u kojem si dobu, ako to voliš, ako u to vjeruješ. Nije mi bilo važno hoće li netko kupiti moju ploču u dućanu, baš kao što mi danas nije važno hoće li netko skinuti paket mojih pjesama od nekog dilera s interneta. To me nije zanimalo onda pa vjerujem da me ne bi interesiralo ni da počinjem sada. Ja sam samo želio biti ekspresivan i raditi to što radim. Često govorim ljudima da moraš podići svoj talent, baciti ga u zrak i nije ni važno gdje ćeš sletjeti sve dok unapređuješ samog sebe.

I neki od vaših potomaka se bave muzikom, pratite li njihov rad, gnjavite li ih savjetima?

- Moja prva kći, Carmen, upravo je ovih dana nastupila na Glastonburyju, podučavala je egipatski ples, a njezin sin, jedan od mojih unuka, svirao je kao basist u jednom bendu na istom festivalu. Muzika se poput spirale vrti kroz obitelj i moram priznati da mi je vrlo drago zbog toga.

Upravo ovih danas sud u SAD-u vas je nakon dugogodišnje trakavice oslobodio tužbe za plagiranje uvodnih taktova vaše možda najpoznatije pjesme i najvećeg hita, ‘Stairway to Heaven’, i vi sami ste svjedočili. Imate li ikakav komentar na to?

- Ma nemam više što reći o tome. To je bila glupost od samog početka, ali čovjek se ne može sakriti i glumiti noja samo zato što mu se ne sviđa kako sistem funkcionira. Moraš izaći braniti svoj integritet. Ustati i boriti se.

Hoćete li se ikada umoriti od turneja, putovanja, svirki?

- Što bih onda radio za boga miloga? Okej, igram nogomet srijedom navečer, tenis ponedjeljkom, još sam iznimno zainteresiran za život izvan muzike, ali ono što me pokreće je želja da budem kreativan. Imamo otprilike devet novih pjesama za novu ploču na kojoj radimo. Uzbudljivo je testirati samoga sebe, vidjeti kako pišem pjesme u ovoj fazi mog života.

Znam da vas vjerojatno uvijek to pitaju, ali moram pitati i ja: postoji li ikakva šansa ponovnog okupljanja Zeppelina?

- Moram juriti, evo vrijeme nam je upravo isteklo, nadam se da ćete doći na koncert, još uvijek odlično pjevam, a tko zna hoću li ikada više doći u Hrvatsku. Bye-bye...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 12:45