Nakon socio-političkih punk-rock opera “American idiot” (2004) i “21st Century Breakdown” (2009) Green Day su se našli pred dilemom kako dalje. Treća punk-rock opera ili konceptualni album s još jednim isticanjem problema koji se ionako ne rješavaju ne bi imala smisla. Mogla se, dakle, očekivati pop ploča u dobro poznatom punk stilu Green Daya .
Bitni singlovi
“ˇUno!” doista jest takva ploča, ali način na koji je skladana, napisana i posložena te sve što će uskoro uslijediti iz štaba najpopularnijeg punk benda posve je neuobičajeno u modusu operandi današnje rock glazbe u kojoj premalo sastava i pojedinaca shvaća koliko su i zašto u doba downloada, streaminga i slušanja glazbe putem mobitela ponovo bitni singlovi. Green Day, čiji stil počiva na premisi punka kao jednostavne pop glazbe s glasnim gitarama i žustrim ritmom, prisjetili su se kako su to nekoć radili ne samo prvaci punka 70-ih nego i Beatlesi, Stonesi, The Who, Kinksi, Byrdsi, Beach Boysi, Yardbirdsi, koji su albume sredinom 60-ih objavljivali kao na tekućoj traci, bez dugačkih pauza koje karakteriziraju rad današnjih izvođača. Tada je bilo normalno objaviti dva albuma u jednoj ili pet albuma u tri godine rada. Danas je uobičajeno objaviti jedan album u tri ili pet godina.
“ˇUno!” je tako prvi od tri albuma koje će Green Day objaviti u idućih pet mjeseci, što se valjda nije dogodilo još od Beatlesa koji su 1964. objavili dva albuma i nešto singlova, odnosno 1965. u kojoj su Stonesi ispucali tri albuma i pet singlova. “ˇDos!” izlazi u studenome, a “ˇTre!” u siječnju, pri čemu valja konstatirati kako je već “ˇUno!” donio set prvoklasnih pop-punk hitova s akustičnom baladom “Oh, Love”, glam-rockom “Troublemaker”, beachboysovskom “Sweet 16” i disco-punk singlom “Kill The DJ” u kojima se Billy Joe Armstrong prisjeća tinejdžerskih dana, sada iz pozicije oženjenog 40-godišnjeg pankera i oca dvaju sinova.
Problem riješen
Ako si panker, nema težeg zadatka u glazbi od dostojnog starenja u javnosti i sazrijevanja, i to je problem koji sve više naliježe na pleća članova Green Daya. Ovaj put riješili su ga bez problema jer “ˇUno!” zvuči poletno, možda čak i previše mladenački, no teško je naći veće zamjerke. Billy Joe uz pomoć Mikea i Trea u savršeno pogođenoj produkciji Roba Cavalla vrlo je spretno pomiješao najbolje osobine Buzzcocksa, Ramonesa, The Clasha, ranih Beatlesa, Yardbirdsa, The Who i albuma “Dookie” kojim su Green Day 1994. godine pokorili svijet i učinili punk prilično izdržljivom, pa čak i klasičnom formom popularne glazbe kasnog 20. i ranog 21. stoljeća.
Pioniri punka
S obzirom na to da rock singlova na top listama nema, hitovski koncipiran pop-punk album “ˇUno!”, kojem će uskoro biti pridodana još dva vjerojatno stilski slična djela, mogao bi biti ne samo lukrativan potez za Green Day nego i za rock scenu čiji bi se akteri trebali prisjetiti zašto je rock’n’roll u 50-ima i 60-ima bio pop glazba s jakim hit-singlovima, čime se nije derogirao tada nadolazeći format albuma. Toga su se sredinom 70-ih godina, iz sličnih razloga zbog kojih bi to trebalo učiniti i danas, prisjetili Ramones, Sex Pistols, The Clash, Buzzcoks, Stiff Little Fingers i drugi pioniri punka. Green Day je u međuvremenu postao najpopularniji punk bend u povijesti žanra i na sceni kontinuirano proveo više godina od Ramonesa.