Nedavno se na Netflixu počeo prikazivati dokumentarac "The Greatest Night in Pop" o tome zašto se i kako u jednoj ludoj noći Los Angelesa, 28. siječnja 1985., uspio snimiti singl "We Are the World" (objavljen 7. ožujka 1985.). Ideja za taj projekt oveće grupe pop, R&B i rock zvijezda okupljene pod imenom U.S.A. for Africa potekla je od Harryja Belafontea, ali je bila inspirirana i onime što je koji mjesec prije u Velikoj Britaniji uspio učiniti Bob Geldof s projektom Band Aid i singlom "Do They Know It‘s Christmas?/Feed the World" (snimljen 25. i 26. studenoga, objavljen 3. prosinca 1984.).
U spomenutom dokumentarcu Caleba Hellera jasno je naznačeno kako je Belafonte, jedna od najvećih pop-zvijezda Amerike 20. stoljeća i u 60-ima veliki aktivist za prava Afroamerikanaca, shvatio da se nešto i na američkoj glazbenoj sceni mora poduzeti oko upozoravanja na glad u Etiopiji. Ako su to na poziv Boba Geldofa i Midgea Urea (koautora singla "Do They Know It‘s Christmas?") mogli učiniti mahom bijeli britanski glazbenici, Belafonte je smatrao da sličnu aktivnost moraju poduzeti i afroamerički glazbenici, te je ideju preko utjecajnog glazbenog menadžera Kena Kragena nabacio Lionelu Richieju. U planu je bilo da pjesmu skladaju i napišu Lionel Richie i Stevie Wonder, no nitko tri tjedna nije mogao doći do Wondera, pa je u priču kao koautor i jedna od najvećih zvijezda projekta ušao Michael Jackson, a time i Quincy Jones, producent Jacksonova albuma "Thriller" i čovjek koji je odavno imao iskustva s velikim orkestrima i zahtjevnim aranžmanima.
Ken Kragen, a i Belafonte i drugi bili su svjesni da United Support of Artists for Africa (U.S.A. for Africa) ne može počivati samo na afroameričkim zvijezdama ako se želi doprijeti do najšire publike, pa je u projekt praktički otpočetka ušao i tada country music superstar Kenny Rogers. Ubrzo se popis širio pa su tako na "listu želja" dospjeli i Bruce Springsteen, Bob Dylan, Willie Nelson, Huey Lewis, Daryl Hall, Paul Simon, Billy Joel, Cindy Lauper, Kim Carnes i nekolicina drugih bijelih pop i rock zvijezda, pa i filmskih poput Dana Aykroyda i Bette Midler. Uz Richieja i Jacksona angažirani su i afroamerički glazbenici Ray Charles, Stevie Wonder, Tina Turner, Diana Ross, Dionne Warwick, Al Jarreau, Smokey Robinson, Pointer Sisters te iz "klana" Jackson i La Toya, Jackie, Marlon, Randy i Tito.
Kroz priču sudionika, kako onih koji su pjevali i svirali na "We Are the World", tako i onih koji su na tom projektu radili "u pozadini", zorno je predočeno kakva je logistička noćna mora bila okupiti sve te glazbenike na jednom mjestu da u samo jednoj noći snime spomenuti singl. Kako je Lionel Richie koncem siječnja 1985. goine vodio dodjelu American Music Wards, tako se shvatilo da će gotovo jedina šansa da se okupi tako stelarna ekipa pjevača i pjevačica biti da ih se kolektivno s dodjele spomenute nagrade odvede u studio diskografske kuće A&M, gdje će u jednoj noći morati biti snimljeno sve. I glazba i solističke pjevačke dionice i zborni refreni. Fascinantno je gledati kako se u doba prije e-maila i mobitela uopće uspjelo okupiti sve te zvijezde, jer neki su doputovali iz drugih krajeva Amerike, a onda ih nagovoriti da pristanu na projekt i da ostave "ego pred vratima studija", kako im je to rječito napisao Quincy Jones. Sheila E. je ipak pukla jer je shvatila da je samo "mamac" za Princea, koji nije došao, a usred snimanja otišao je i Waylon Jennings. No svi drugi su izdržali, pa čak i poslovično namćorasti i gunđavi Bob Dylan, koji u refrenima samo "glumi" da pjeva dok zapravo nešto sebi mrmlja u bradu, izgubljen i neraspoložen. Sokolio je Dylana i Springsteen koji je noć prije završio turneju Born in the U.S.A., a potom i Stevie Wonder, uz čiju je pomoć za klavirom Dylan ipak uspio otpjevati svoju solo dionicu. Ispada da je bard kojem su se svi klanjali bio nesigurniji od jedne novopečene zvijezde poput Cindy Lauper. Naravno, to proizlazi i iz karaktera same pjesme koja sigurno nije u "Dylanovu ključu".
Dokumentarac obiluje pričama i snimkama koje gledatelja tjeraju i na smijeh, poput one kada Stevie Wonder vodi Raya Charlesa do WC-a dok drugi govore kako napokon vide biblijsku scenu u kojoj "slijepac vodi slijepca". Ili one u kojoj Richie komentira kako je početak snimanja nalikovao "prvom danu u dječjem vrtiću", a doista se stječe dojam da je Quincy Jones poput "tete u vrtiću" koji iznova i iznova beskrajnom strpljivošću objašnjava tko što, kada i kako mora otpjevati te radi snimanja videospota gdje mora stajati. Nakon tko zna koliko jalovih pokušaja zvijezde su shvatile što im je činiti premda im je iz zezancije bilo lakše otpjevati Belafonteovu verziju tradicionalne jamajačke folk pjesme "Day-O (The Banana Boat Song)", koja se nama čini kao zezancija, a zapravo govori o eksploataciji berača banana.
Poučna je i scena u kojoj okupljenim američkim rock, R&B i pop-zvijezdama fascinantan "motivacijski govor" drži Bob Geldof, objašnjavajući im kakvu si patnju zbog gladi u Etiopiji moraju predočiti ako žele da pjesma uspije, ne samo u izvedbenom smislu nego i poslije. Znao je što govori jer je istu situaciju prošao kroz snimanje singla "Do They Know It‘s Christmas?", u kojoj je razina ego-tripova ipak bila manja. Bob Geldof sa svojom grupom The Boomtown Rats 26. travnja dolazi u Tvornicu kulture održati koncert, koji je u veljači 2020. bio otkazan zbog početka pandemije korone, pa evo što mi je tom prigodom o Band i Live Aidu napisao u e-mail prepisci: "Bilo je jako teško sve to organizirati, a za mene je to bio i ostao projekt koji je trajao barem dvadeset godina. Najvažnije je bilo momentalno spriječiti da trideset milijuna ljudi umre do gladi, a potom javnost i političare uvjeriti da je pitanje gladi ekonomsko, a ne pitanje nestašice hrane jer ne možeš biti gladan ako možeš kupiti hranu. Bilo je nužno usaditi svijest da se ekonomija mijenja kroz politiku i prisiliti najmoćnije i najbogatije države svijeta da prihvate ideje za koje sam se zalagao sa svojim kolegama i suradnicima. Live 8 je došao mnogo kasnije, Live Aid je bio ranije, a sve drugo je mnogo rada između ta dva događaja".
Točno, Live Aid je bio koncertna kruna singlova "Do They Know It‘s Christmas?" i "We Are the World" iz koje su kasnije proistekli i Farm Aid, Live 8, Live Earth i Save Darfur koncerti i projekti, a u konačnici i ono najvažnije - uspjeh Bona Voxa i drugih da nagovore razne institucije na otpis dijela dugova niza afričkih država. Upitao sam tada Geldofa može li i danas glazba mijenjati svijet ili barem svijest mladih ljudi, kao što je to uspjelo njemu s The Boomtown Ratsima i kasnije s Band Aidom i Live Aidom. "Ne može jer glazba više nije kičma kulture kao što je to bila za moju ili tvoju generaciju. Rock‘n‘roll iz kojeg su mladi primali ili odašiljali socijalne, ekonomske, političke, kulturološke i druge ideje trajao je otprilike pola stoljeća. Točnije, od 1956. do 2000. godine. Nakon toga glavni instrument za transmisiju ideja postaju društvene mreže, a za to više nije bitna pjesma, nego mobitel. Pop je opet postao samo glazba, kao u 30-im, 40-im ili ranim 50-im godinama 20. stoljeća. Nema više moć da mijenja išta", pisao mi je Geldof. Usput, i tada se koristio staru Nokiom na kojoj ne radi zvono, ali joj baterija može trajati tjedan dana bez punjenja. To mu je važno kada obilazi krajeve u kojima baš i nije lako napuniti mobitel, a kamoli se prikopčati na internet.
I osobno sam bio sklon kritizirati takvo okupljanje zvijezda zarad singlova "Do They Know It‘s Christmas?" i "We Are the World" jer bilo je neizbježno da kroz ukazivanje na glad u Etiopiji, i pokušaj da se i glazbom mijenja politika, dosta toga svede i na osobnu samopromociju i marketing, ne toliko Geldofa koliko tadašnjih pop i rock zvijezda koje su istu količinu novca mogle skupiti za hranu gladnim Etiopljanima da su odvojili dio vlastitih prihoda premda je respektabilno što je samo singl "We Are the World" prikupio 160 milijuna američkih dolara. No iz današnje perspektive jedna takva ideja i realizacija singlova "We Are the World" i "Do They Know It‘s Christmas?" čine mi se magičnim. I nema to veze s nostalgijom, nego s činjenicom da su nekoć pop i rock zvijezde bile socijalno osvještenije nego ove današnje, koje gledaju samo vlastitu slavu, popularnost i doseg na jebenim društvenim mrežama. Svijet gori, ali tko bi danas primjerice - mada primjer nije identičan - organizirao pjesmu kojom bi se ukazalo da strahote u Gazi moraju prestati? I tko bi napisao, skladao, pjevao i objavio jednu takvu pjesmu?
YU rock misija - "Za milion godina"
Zanimljivo je da je i tada nesvrstana Jugoslavija izbacila jedan sličan singl, pjesmu "Za milion godina" na tekst Mladena Popovića, tada urednika TV emisije "Hit meseca" i glazbu Dragana Ilića, frontmena grupe Generacija 5. Pjesmu je snimila također zvjezdana postava, ali jugoslavenske pop i rock scene okupljena pod nazivom "YU rock misija", a u kojoj su sudjelovali Željko Bebek, Bajaga, Aki Rahimovski, Hus, Alen Islamović, Tifa, Zdravko Čolić, Doris Dragović, Zorica Kondža, Massimo, Dejan Cukić, Izolda Barudžija, Zoran Predin, Anja Rupel, Marina Perazić, Slađana Milošević, Vlada Divljan, Vesna Vrandečić, Bora Đorđević, Jura Stublić, Oliver Mandić i niz drugih. "Za milion godina" emitirana je i u prijenosu Live Aida između nastupa Black Sabbatha i Run DMC-a. Šest godina kasnije izbio je rat i takva neka YU rock misija postala je nemoguća.