GLAZBENI KRITIČAR JUTARNJEG OPRAŠTA SE OD LEGENDE 'Sretna ti šetnja kući, dragi Fats'

Ne znam kako sam kao klinac od nekih sedam-osam godina došao do Fats Domina, možda mi je na njega ukazala moja pokojna majka koja je voleja te rane rokere kao i crooner poput Sinatre, ali sve od tada pa do danas hitovi Fatsa Domina ostali su mi među najdražima u cjelokupnom univerzumu popularne glazbe. Upravo je Fats bio moja ulaznica u carstvo rock & rolla, a u posljednje vrijeme baš sam ga često slušao, pokušavajući detektirati koliko je bio presudan i za razvoj ska glazbe da bih došao do zaključka kako su njegove "Keeps Raining And Raining" i "Be My Guest" iz 1959. prvi ska singlovi, premda nisu nastali na Jamajci. Neki kažu i da je prva prava rock & roll pjesma također djelo Fasta Domina, "The Fat Man" kao B-strana singla "Detroit City Blues", objavljenog 1949. godine ili barem jedan od desetak pionirskih uradaka s kojima se rock & roll, kao dijete iz divljeg braka rhythm & bluesa i country & westerna, ubrzo etablirao kao prekretnički stil popularne glazbe druge polovine 20. stoljeća.

Kako god, bez Fatsa Domina doista je nemoguće zamisliti ne samo boogie woogie i rhythm & blues, nego i rock & roll pa i ska i reggae glazbu, a sve je počelo kad se 26. veljače 1928. godine u New Orleansu, kao najmlađe od osmero djece u kreolskome braku, rodio Antoine Dominique Domino Jr. Njegovi roditelji Antoine i Marie-Donatille Gros bili su došljaci u njuorlinškom kvartu Lower Ninth Ward. Taj dio New Orleansa najgore je stradao u uraganu Katrina, 2005. godine, a možda se sjećate i snimaka kad su staroga Fatsa iznosili iz njegove kuće. E, tada me je stvarno steglo srce jer nije to bila neka bajna vila s obronaka nekog od prestižnih holivudskih brežuljaka nego skromna "drvenjara" u jednom od siromašnijih kvartova New Orleans pa i cijele Amerike. Fats je doduše mogao živjeti i u nekom finijem kvartu jer tantijemi su ipak stizali u dovoljnoj količini da i nakon prestanka s turnejama živi relativno pristojno. No bio je i ostao zaljubljen u New Orleans i Lower Ninth Ward van kojega i nije duže živio, a u kojem je od 1995. godine, nakon što je zbog bolesti stao s koncertima, zauvijek odlučio ostati "jer nigdje hrana nije tako dobra" kao tamo.

A mnogi će reći ni glazba jer ako je iz nekoga grada potekla popularna muzika Amerike onda je to New Orleans u čijem se Lower Ninth Wardu dobroćudni Fats isticao jedino svojim mezimcem - ružičastim Cadillacom.

Spomenuti "The Fat Man", premda zasnovan na "Junker's Bluesu" Champion Jack Dupreeja kao pjesmi o ovisničkim tegobama, zapravo je oda dobroj hrani i zgodnim curama. Nevjerojatno je šarmantno kad Fats uz pumpajući klavir krene zavijati "zovu me, zovu me debeljko jer težim sto kila, ali sve me cure vole jer znam lijepo s njima". E da, ako ti geni i prehrambene navike već nisu podarili lijepo tijelo, moraš imati dobru spiku i fine manire, a često sam razmišljao i o tome kako je Fats uhvatio fine godine iako se cijeloga života, baš kao i autor ovog teksta, konstantno mučio s previše kilograma na grbači. Pardon, ispred nje. No hoću li biti te sreće drugi je par cipela, ali kako je moja pokojna draga punica znala reći "debeli su dobri ljudi jer da nisu ne bi ni anđeli bili bucmasti". Doista, i ona je sa svojih pedesetak kila viša bila je dobra k'o kruh, a ako je za nekoga to vrijedilo iz svijeta američke popularne glazbe, odnosno ako je netko ostavljao takav dojam, onda je to bio Fats. Nisam ga nikada imao prigodu upoznati, ali u nekim dokumentarcima mogli ste čuti ljude kako baš na taj način pričaju o Fatsu, bez obzira bili to njegovi susjedi iz Lower Ninth Warda ili glazbene veličine koje su mu se klanjale do poda. Kao na albumu "Goin' Home: A Tribute To Fats Domino" (2007) na kojem su njegove pjesme s puno respekta i sentimenta obradili Elton John, Tom Petty, Paul McCartney, Robert plant, Dr. John, Randy Newman, Willie Nelson, Norah Jones, Lucinda Williams, Los Lobos i niz drugih.

Zanimljiv je i podatak da je Fats po nakladama ploča u 50-ima bio prvi do Elvisa Presleya, kad su posrijedi pioniri rock & rolla, a time i ispred pijanističkih mu konkurenata poput još i danas, Bogu hvala, živih Jerryja Lee Lewisa ili Little Richarda čiji se doprinos postanku rock & rolla neopravdano više vrednuje od Dominovog prinosa premda se i njegov prvi album zove "Rock And Rollin' With Fats Domino" (1955, Imperial). Eto, nakon koncerta u Las Vegas Hiltonu koncem srpnja 1969. godine na upit novinara o "Kralju rock & rolla" Elvis je pokazao na Fatsa koji je netom ušao dvoranu, rekavši "ne ja, on je pravi kralj rock & rolla" iako je to bila titula koju je prvenstveno nosio Presley, a po čemu ga pamtimo i danas. No kad sagledate i pomnije preslušate nisku Fatsovih hitova poput "Blueberry Hill", "I'm Walkin'", "Blue Monday", "Ain't It A Shame", "Whole Lotta Loving", "Goin' Home", "Walking To New Orleans", "Don't Leave Me This Way", "My Girl Josephine" i niz drugih, uključivši i gore spomenute "Be My Guest", The Fat Man" i "It Keeps Raining" shvatit ćete da su bez Fatsa nezamisliv ne samo boogie woogie koji seže sve tamo do konca 19. stoljeća i rhythm & blues kojeg je etablirao u 40-ima kao tinejdžerski novajlija na njuorlinškoj sceni nego i rock & roll i ska i reggae koji su uvelike nastali zahvaljujući njegovom uplivu.

Većinu svojih hitova napisao je i skladao sam ili uz suradnika Dave Bartholomewa, trubača, aranžera i lovca na talente Imperial Recordsa. Njegova "Ain't That A Shame" bila je prva pjesma koju je Lennon naučio svirati dočim je McCartney svoju "Lady Madonna" napisao imajući na umu ritam i sviračku dinamiku Fatsa. Ironično, Fatsova slava, kao i mnogih rock & roll pionira kojima mnogo duguju, počet će blijedjeti pojavom Beatlesa i Stonesa, no ne i nestati jer da je tomu tako ne bi ni ovaj tekst u spomen na Fatsa imao smisla. Njegovi, pak, nastupi na kojima je od kasnih 40-ih do početka 60-ih, a i kasnije, okupljao i crnu i bijelu publiku, možda više od bilo kojeg pionira rhythm & bluesa i rock & rolla, izuzev možda Raya Charlesa, pridonijeli su padu rasne segregacije u Americi. Zgodna je i priča kako je George Bush mlađi koncem kolovoza 2006. godine ponovo Fatsu dao National Medal Of Arts jer je ona originalna koju je Dominu 1998. godine podario Bill Clinton nestala u poplavi izazvanoj uraganom Katrina. Bit će da je to i jedino oko čega su se slagali, uz to što su podjednako cijenili teksaškog kantautora i pisca krimića Kinkyja Friedmana koji je, kako mi reče u Austinu 2004. godine, jedini Amerikanac pozvan na inauguracijski bal i Clintona i Busha mlađeg.

Fats je bio jedan od prvih velikana koji su 1986. godine, za života ili posthumno, primljeni u Rock And Roll Hall Of Fame; uz Elvisa Presleya, Little Richarda, Jamesa Browna, Chucka Berryja, The Everly Brotherse, Buddyja Hollyja, Jerry Lee Lewisa, Sama Cookea i Raya Charlesa koji se kao i Fats ranih 60-ih, zakratko, okrenuo i country publici. 2012. godine igrao je samoga sebe u kultnoj glazbeno-dramskoj seriji "Treme", a 2016. uvršten je i u Rhythm & Blues Hall Of Fame, zajedno s Dionne Warwick, Cathy Hughes, Smokeyem Robinsonom, Princeom i Supremesima. Umro je prirodnom smrću 26. listopada u svojoj kući u Harveyu, Louisiana kamo je preselio nakon što mu je onu prvu u Lower Ninth Wardu, kao i njegovim susjedima s kojima je dijelio i dobro i zlo, nažalost odnijela Katrina. Srećom, njegovu glazbu koja je naplavila tako mnogo toga dobroga, ništa neće otplaviti u zaborav. Sretna ti šetnja tvojoj trećoj i vječnoj kući, dragi Fats.