FOTO, VIDEO: ZLATNE GLASNICE JUNAKA GRUNGEA Chris Cornell nas je uvjerio da je i danas jedan od najpotentnijih rock pjevača stasalih 80-ih i 90-ih

Tri sata bila su dovoljna da još prošle godine Chris Cornell rasproda solistički akustični koncert u 'Lisinskom' što je brzina prodaje ulaznica kakvom se malo koji inozemni ili domaći glazbeni izvođač može pohvaliti. Eto, takva je i danas, četvrt i kusur stoljeća nakon eksplozije, privlačnost grungea kojeg su oformili upravo njegovi Soundgarden, Nirvana koju nikada u Zagrebu nismo dočekali premda je njihov koncert bio zakazan na prijelomnici 80-ih u 90-e, Mudhoney koji nam se uredno vraćaju, Alice In Chains koje smo gledali u reinkarnaciji na INmusicu, Pearl Jam koji su nas oduševili u Domu sporotva, Screaming Trees čiji je Mark Lanegan ovdje rado viđen gost i drugi akteri tog posljednjeg velikog pokreta u povijesti rock glazbe.

Dva sata, pak, bila su dovoljna, možda i malo previše, da nas Chris Cornell uvjeri kako je i danas – već je pregazio pedesetu, ali i dalje izgleda kao da nije prevalio ni četrdesetu – jedan od najpotentnijih i najkapacitiranijih rock pjevača stasalih u 80-ima i 90-ima, vrlo blizu dometa njegovog velikog uzora Roberta Planta od čijih je Led Zeppelina izveo dvije pjesme, 'Thank You', a potom i 'Going To California' uz pomoć prijatelja koji mu živi u Zagrebu.

Od obrada smo čuli još i 'Nothing Compares 2 U' Princea čija je najpoznatija verzija bila i ostala ona Shinead O'Connor, 'The Times They Are A-Changin'' Dylana koju je najavio vapajom za više nade, optimizma i socijalnog angžamana, 'One' U2, ali s uz stihove iz istoimene skladbe Metallice i, ako se ne varam, 'A Day In The Life' The Beatlesa, a krasna je bila i dosjetka s puštanjem klavirske snimke pokojne prijateljice i to s LP ploče uz koju je izveo svoju skladbu 'When I'm Down'.

Ostatak repertoara uz pomoć multiinstrumentalista Briana i akustične gitare koju Cornell ni blizu ne svira tako dobro kao irski kantautor Glen Hansard koji je prije mjesec dana rasturio 'Lisinski', samo ispred dva puta manje publike, otpao je na klasike Soundgardena, Audioslavea i Temple Of The Dog poput 'Rusty Cage', 'I Am The Highway', 'Black Hole Sun' ili 'Hunger Strike' te nekolicinu najvažnijih pjesama s Chrisovih solističkih albuma poput 'Before We Dissapear' ili 'Nearly Forgot My Broken Heart'.

>>> FOTOGALERIJA

Bila je to donekle i šetnja alejom uspomena na dane kad su duge kose, podrapane traperice, teške čizme, masne gitare i karirane košulje, koje su u četvrtak navečer ponovo odjenuli i Cornell i brojni momci u publici, zavladale rock glazbom i barem za jedno vrijeme joj okrenule smjer. Bilo je to vrijeme u kojem se činilo da junaci underground-rocka, ne samo u Americi, mogu obnoć postati velikim zvijezdama iako to zapravo nikada nisu bili ili su od toga bježali. Kurt Cobain čak u samoubojstvo, a neki drugi u overdose koji je možda prijetio i Cornellu.

Fascinantno je bilo gledati i slušati kako je Cornell, unatoč ne baš zdravim životnim navikama u dvadesetim i tridesetim godinama života, uspio ostati sačuvan, kako izgledom, tako i glasom, a što je oduševilo brojne djevojke i žene publici koje su došle podsjetiti se kako je to bilo u doba grungea ili nadoknaditi propušteno, ovisno o tome kad su rođene. Njegove glasnice i danas su zlatne, raspon glasa još uvijek zadivljujući, a i samozatajni Brian kad je bio na pozornici vješto je punio "prazan” prostor električnom mandolinom, violončelom i klavirom.