FOTO: Trijumf teksaškog bluesa na zadarskim zidinama

Kad se pojavio na sceni podignutoj pred fascinantnim Muzejom antičkog stakla da otvori Prvi Zadar Jazz & Blues Festival, Brian Auger doimao se kao ostarjeli britanski ragbijaš koji je nabio podosta kila viška. Snažan, ali malo poguren pod teretom godina, bez vrata, širokih ramena i velikih šaka, bio je, međutim, vidljivo dobro raspoložen. Ne za kavgu, nego za dobru svirku, ispostavilo se. Na svojim 3B orguljama skrivenima u nekakvoj blještavoj kištri odmah je pokazao da je i dalje odličan svirač, virtuoz s više od pola stoljeća nastupa u nogama. A svirao je i s Claptonom i s Julie Driscoll i Van Morrisonom i Down to the Bone, čak i s Jimijem Hendrixom, ali je za razliku od njega, evo, još uvijek živ.

Sedamdeset i kusur godina ima i pjevač, odnosno gitarist Augerovog benda, Alex Ligertwood. Suhi, oniži, ali vrlo čvrst čovac, duge, sijede, masne kose svezane u rep, pod šeširom uskog oboda, vrlo je markantna pojava. Bio je doduše gotovo bez glasa, rifove na svojoj gitari mogao je vući i po rifljačoj dasci, nije odsvirao niti jedan solo, ali je na sceni bio sjajan i u izvrsnoj komunikaciji uspio omađijati publiku.

Brian Auger (lijevo) i Alex Ligertwood

S pozornice se nezaustavljivo širila zarazna, pozitivna energija. Bila je to večer laganog funka, odličnih orguljaških solaža, ritam i bluza, od Wesa Montgomeryja, preko brojnih Augerovih skladbi do obrada Blood Sweat and Tearsa, dakle, trijumf stare škole. Publika ih je nakon nekoliko biseva ispratila na nogama, s ovacijama.

Druge večeri održan je najbolji koncert Festivala, blues gitarista, pjevača i skladatelja Neala Blacka i njegovog sastava The Healers. Sastav sklepan sa svih strana, reklo bi se na prvu, ad hoc, pokazao se fantastično uigran i kompaktan, a posebno je stilom iznenadio bubnjar David Bowler, za kojega se kasnije uspostavilo da je svirao i s legendom bluesa, Willijem Dixonom. I dugoprsti, visoki, jako jako crni, razroki, uvijek široko nasmijani basist Kris Jefferson pokazao je zavidno umijeće i široki raspon interesa, baš kao i superiorni klavijaturist John Latrell, no sam Neal Black bio je uistinu otkriće.

Neal Black and the Healers

Njegova je glazba neka fuzija nasljeđa američkog juga. Tekšašanin, nije imun ni na utjecaje countryja, ni bijelog, ni crnog bluesa, ni rocka, ni jazza, tako da se u njegovim solažama čulo svašta, od Bo Didleya, do distorzične škripe, od delte do noisea, no sve je to svirao onako usput, gotovo nezainteresirano, sasvim opušteno, bez ikakvog vidljivog napora. Sasvim u skladu s izrazom njegova izboranog, širokog, uglavnom bezizražajnog, kamenog lica, nalik na kakvog iskusnog, mudrog indijanca, s dugom, zaista predugom kosom. I on je na sceni već dugo, tridesetak godina, no njegov poderani vokal (a grlo je zalijevao, kad god je stizao, ledenim viskijem) bio je jednako uvjerljiv i moćan, a kad je trebalo i duhovit, pogotovo kad je najavljivao vlastitu skladbu Jail Story, koju je napisao iza rešetaka gdje je proboravio dva dana nakon stanovitih nesporazuma s lokalnim šerifom. “Visoka voltaža” bluesa koji su svirali posebno je došla do izražaja u ovom gothic country bluesu, vrlo složenoj skladbi promjenjivih ritmova i raspoloženja, koja je bila izvedena zaista nadahnuto. Neal Black je podijeljena ličnost. U njemu se inovator i imitator stalno nadmeću i to sa zavidnim uspjehom.

Treću večer Festival je zatvorila ambiciozna dvadeset i petogodišnja, tamnoputa američka glazbenica Camille Thurman sa svojim MMT kvartetom. Camille je široko talentirana. Osim što sklada i negdje već predaje, svira saksofon i flautu i, uz to, pjeva. Tijekom koncerta ona je bila stalno u prvom planu i pokazala je prvo kako svira, a u drugom dijelu i kako pjeva. Pjevanje se činilo uvjerljivije, ne samo zato što joj se tijekom izvedbe standarda Skylark koji je otpjevala solo, uz tek povremenu pratnju klavira, kao gospel, dogodilo da joj se krikovima pridružio i galeb u preletu, nego i zato što je bilo zanimljivo slušati njezino fraziranje koje kao da je nošeno iskustvom sviranja saksofona. Bio je to solidan koncert modernog jazza, kojemu je možda nedostajalo malo snage za uvjerljivije finale, no punašna i silno simpatična Camille ima još puno toga pred sobom.

Camille Thurman (foto: Davor Hrvoj)

Ideja da se festivalsku pozornicu smjesti na zidine ispred Muzeja antičkog stakla, iznad osvijetljenog pješačkog mosta što spaja staru jezgru na poluotoku s kopnom bila je pun pogodak. Izvanredno je to bio dojmljiv i iznad svega ugodan ambijent i sigurno je ponio i izvođače i publiku. Sve tri večeri gledalište je bilo krcato, s pretežito više stranaca, pa je za vjerovati da će dogodine ova festivalska ideja Renata Švorinića, uz podršku Muzeja i Turističke zajednice Zadra doživjeti drugu sezonu.