'EVERYDAY ROBOTS' Album umjetnikakoji smatra da je moderan život smeće

Bio je Albarn, kao lider Blura, jedne od dviju najvećih Britpop grupa, i u “kostimu” rock-zvijezde kojeg svako toliko, kad se Blur nekom prigodom okupe, izvlači iz ormara. Taj “kostim” mu i danas pristaje. Bio je i pokretač “hologramske” dub-rap grupe Gorillaz u kojoj mu je na pozornici pomagao i Mick Jones, a imao je i dvije “supergrupe” - The Good, The Bad & The queen i Rocket And The Juice - u kojima su mu sekundirali Paul Simonon, odnosno Flea i najveći afrički bubnjar Tony Allen. Skladao je i operu, a malijskoj glazbi osigurao promociju kakvu nije ni Peter Gabriel. Nikada nije htio igrati samo jednu rolu, kakvu i danas igra nekoć mu najveći konkurent, Noel Gallagher iz Oasisa čiji je prvi solo-album “High Flying Birds” uvjerljivo classic-rock djelo. Umjesto toga Albarn je postao renesansnim čovjekom suvremene popularne glazbe.

U raznolikim glazbenim pustolovinama, čak i kad se znao okliznuti, nije zračio arogancijom - osim donekle u Bluru što je bio modus operandi Britpopa - nego željom za učenjem, poigravanjem i kolažiranjem. Sve samo da ne stoji u mjestu. Nešto slično može se reći i za njegov prvi solistički album. Na jednoj razini “Everyday Robots” je autobiografsko djelo na kojem se dotiče djetinjstva i onoga što ga je formiralo kasnih 70-ih i ranih 80-ih godina 20. stoljeća, kada je bio fasciniran Specialsima, posebice njihovim ekonomsko-političkim singlom “Ghost Town” ili The Clashom čiji su mu Simonon i Jones tri desetljeća kasnije postali suradnici, pa i kratke “ljubavne afere” s heroinom kasnih 90-ih te niza drugih iskustava koja su formirala njegov glazbeni put.

Na drugoj razini posrijedi je nostalgičan i melankoličan album u čijoj naslovnoj skladbi - začudno jer mu poigravanje suvremenim tehnologijama nikada nije bilo strano - ljude zakačene za mobitele opisuje poput robota i usamljenih kamenih statua. Totalna alijenacija u vremenu sveopće komunikacije u “uvezanosti”, izražena je i u idućoj pjesmi “Hostiles” koja gotovo da se mogla naći i na posljednjem albumu Nicka Cavea. Na trećoj razini ovo je introspektivan psychedelic-folk album, samo što nije izražen “tradicionalnim” nego “modernim” sredstvima jer loopovi, elektronika i world music beatovi u produkciji Richarda Russella, vlasnika i osnivača XL Recordingsa, ovdje su glavno sredstvo izražavanja, mada je ostalo dovoljno mjesta i za akustičnu gitaru i nježne klavirske akorde zbog čega je “Everyday Robots” donekle srodan i ovogodišnjem Beckovom, također melankoličnom i nostalgičnom albumu “Morning Phase”.

I kad žali za danima u kojima je popularna glazba bila uzbudljivija i političnija nego danas, Albarn to ne čini u okviru retro-folka nego u formatu suvremenog art-pop albuma na kojem se ukazuje i onako - nije mu tek tako gostovao i Brian Eno - kako se na albumu “Low” 1977. ukazao David Bowie čije je rock-kameleonstvo implementirao na svoj način, uz pokoju dodirnu točku i s Lennonovim debijem “Plastic Ono Band” iz 1970. Čak i kad se doima intimnim i nezahtjevnim lo-fi djelcem, “Everyday Robots” je krasan i inteligentan album umjetnika koji, i kad rabi “moderne tehnologije”, ipak smatra da je “moderan život smeće”. Poučna poanta.