Engleski teškometalni šljakeri odbijaju položiti mačeve. I još su na vrhu

heavy metal

IRON MAIDEN

Senjutsu

Parlophone/D. Bear

****

Svašta se u popularnoj muzici mijenja, ali heavy metal, premda je i taj žanr mutirao tijekom desetljeća, ostaje postojan kano stijena, a pogotovo kad je u pitanju odanost poklonika. Najbolji primjer za takvu postojanost je ljubav fanova koja traje i obnavlja se prema Iron Maidenu koji pak ostaje na vrhu tog žanra i četiri desetljeća nakon što je mikrofon od Paula Di'Anna preuzeo Bruce Dickinson na trećem i za budućnost tog benda, ali i heavy metala ključnom, albumu "The Number Of The Beast".

Vjernost fanova

I u Zagrebu se stvorio red pred dućanom Dancing Beara ne bi li se 3. rujna najrevniji obožavatelji Iron Maidena dočepali jedne od četiri-pet "fizičkih" verzija novog dvostrukog albuma "Senjutsu". U doba digitalnog streaminga taj red za kupnju novog LP-a ili CD-a nije samo potvrda vjernosti fanova spram Iron Maidena čiji je frontmen Bruce Dickinson mnogo više od pjevača - jer je i pilot, mačevalac, proizvođač craft piva, kolekcionar teškog naoružanja, motivacijski govornik i pisac autobiografije – nego i kuriozitet u svjetlu današnjih navika slušanja glazbe. No Iron Maiden - na čelu s osnivačem Steveom Harrisom koji je kopačke West Hama davno zamijenio bas gitarom - već desetljećima uspješno igraju po svojim, a ne po uvriježenim i modi podložnim pravilima pop industrije.

Ukratko, toliko su simpatični, uporni i tvrdoglavi da je teško ne navijati za njih; čak i kritičaru koji nije njihov fan nego je dobar dio tinejdžerstva kao panker proveo "ratujući" s metalcima. Bijaše to krasno vrijeme u kojem je muzika bila identifikacijski kod omladine, a ako sam nešto poštovao kod poklonika Iron Maidena, bila je to njihova bezgranična ljubav spram tog benda koji je s Judas Priestom, Def Leppardom, Motorheadom, Saxonom, Diamond Headom i Venomom zavaljao "novi val britanskog metala" i novi globalni zamah tog žanra.

Od tada su se punk i metal počeli približavati, a bez uspjeha Iron Maidena teško je zamisliti uspjeh niza drugih velikih, kasnije osnovanih teškometalnih bendova u rasponu od Metallice i Slayera do Dream Theatera i Deftonesa. I sve je to divno i krasno, brojni su dani ponosa i slave Iron Maidena, ali jesu li napokon odbrojani i kakav je zapravo "Senjutsu", njihov sedamnaesti album objavljen nakon najduže, šestogodišnje stanke koliko je prošlo od solidnog "The Book Of Souls" (2015)?

Srećom, i po tom pitanju proći će neokrznuto jer čak i ovaj kritičar, a koji im nije pretjerano sklon jer mnogo toga je u njihovoj glazbi za njegov ukus (bilo) prenapuhano i preglomazno, rado priznaje da već dugo nije čuo tako uvjerljiv album Iron Maidena. Kao da su rak koji je prebolio Dickinson i duža kreativna pauza resetirali Iron Maiden pa se momčad vratila gladna (samo)potvrđivanja.

Epska, 18-minutna završnica "Empire Of The Clouds" bila je fantastična, ali u cjelini "The Book Of Souls" nije bio tečan kao "Senjutsu" iako je i ovaj, unatoč samo deset pjesama, duži od osamdeset minuta. Niti jednom albumu Iron Maidena iz 21. stoljeća ne može se poreći svirački perfekcionizam, često i imaginativnost skladanja, ali niti jedan od tih albuma nije bio toliko kompaktan i monolitan, a opet raznovrstan i maštovit.

Premda ni "Senjutsu", ukorijenjen u "japanskoj strategiji i taktici", nije daleko od receptura "mača i magije" s prethodnih albuma na kojima su Iron Maiden uranjali u drevne mitologije Maja, Kelta i Egipta ili u distopijska predviđanja budućnosti i ratne teme, čini se da je modus ovaj put podešen još bolje negoli na Dickinsonovim povratkom obilježenom "Brave New World" (2000), istraživačkom "The Final Frontier" (2010), također dvostrukom "The Book of Souls" (2015) i koherentnom "A Matter Of Life And Death" (2006) s kojim se slabiji "Dance Of Death" (2003) nije mogao mjeriti.

Dueli gitara

S obzirom da su Iron Maiden tijekom 90-ih imali nisku loših izdanja, ponajviše zbog izbivanja Dickinsona, "Senjutsu" je (za moj pojam) njihov najatraktivniji i najadiktivniji album još od "Seventh Son Of A Sevent Son" (1988). Ne samo zbog kondicije Dickinsonovih vokalnih akrobacija, nego i zbog zasljepljujućih duela gitara, vožnje Harrisovog basa i premaza klavijatura te kanonada McBrainovih bubnjeva, a ponajviše zbog maštovitog uvezivanja prog-rock elemenata i folk-rock melodija s teškometalnim i tematskim trade-markom Iron Maidena. Očekivao sam da ću se zbog dužine kroz "Senjutsu" probijati kao s katanom kroz hordu samuraja, no umjesto toga uživao sam kao da njome mažem brdo putra na gigantsko toplo pecivo.