Gorillaz je kao "virtualni" bend izdržao duže od mnogih drugih "stvarnih" popularnih i slavnih bendova pa je osmi album "Cracker Island" tog animiranog majmunolikog sastava objavljen na 25. obljetnicu osnutka. Naravno, znamo da se iza likova po imenu 2-D, Murdoc Niccals, Noodle i Russel Hobbs ipak skrivaju glazbenici od krvi i mesa Damon Albarn, Mike Smith i oveći broj drugih poput Simona Tonga, Micka Jonesa, Paula Simonona. Gorillaz, dakle, nisu plod umjetne inteligencije ili neki avatar nego kreacija iz mašte Damona Albarna, "renesansnog čovjeka" britanske glazbene scene i frontmena Blura kao jednog od dvaju stjegonoša Britpopa koji se svako toliko vraća u koncertnu pa i diskografsku akciju te strip-crtača i ilustratora Jamieja Hewletta. Kad su 2001. godine objavili istoimeni debi album, Gorillaz su doista izgledali kao "virtualna" inačica benda kakav su nekoć mogli biti The Beatles ili barem The Monkees, a na to treba nadodati što "stvarne live", što "virtualne DJ" turneje.
Uz albume koji su sve više bivali konceptualni, a toga ima i na "Cracker Islandu" s kontrapuktiranjem apokalipse i utopije, zaista se moglo činiti da su Gorillaz zaseban entitet koji samo u glazbenim idejama i stihovima ima veze s ljudima od krvi i mesa. No kako je to isto vrijeme sve više odmicalo, došlo je i do jednog paradoksa, barem u očima i ušima ovog slušatelja. Gorillaz su se ovom kritičaru počeli činiti "stvarniji" od mnogih "stvarnih" izvođača čiju glazbu kao da je zaista kreirala neka bezdušna i beskrvna AI mašinerija, a i Gorillaz su u Americi i na Dalekom istoku postali popularniji i tržišno kurentniji nego što su to ikada bili Blur, The Clash i The Verve iz kojih potječu Albarn, Jones, Simonon i Tong. Da paradoks bude veći, Noel Gallagher iz nekadašnjih Oasisa gostovao je na jednom koncertu Gorillaza, a tako nešto zacijelo ne bi učinio da je posrijedi bio koncert mrske mu Britpop konkurencije zvane Blur. U listu gostiju Gorillaza upisali su se i glazbenici u rasponu od Shauna Rydera iz Happy Mondaysa i Marka E. Smitha iz The Falla preko repera Roots Manuve, Snoop Dogga i hip-hop sastava De La Soul do Bobbyja Womacka i Ibrahima Ferrera, Mavis Staples i Grace Jones te Lou Reeda, Roberta Smitha, Petera Hooka i niza drugih.
Već je iz popisa tako ikoničnih i amblematskih gostiju koji su definirali glazbene žanrove koje su začeli ili u kojima su stvarali, jasno da Gorillaz nikada nisu željeli robovati bilo kojem stilu. Upravo suprotno, Albarn ih je osmislio poput stripovsko-glazbenog šoua, odnosno "open society" kolektiva. Ponekad je zbog toga trpio identitet Gorillaza, ponajviše na "Humanz" (2017) s prekobrojnim gostima i "The Now Now" (2018) na kojem gostiju gotovo da i nije bilo. No češće se događalo da je taj majmunoliki virtualni sastav bio na dobitku, posebice na prva tri albuma te na "Song Machine, Season One: Strange Timez" (2020), osmišljenom poput glazbenog serijala, ali i kritike proizvodnih procesa suvremene popularne glazbe. Ono što je počela kao animirano-glazbena zezancija pretvorilo se u jedan od najinteligentnijih pop sastava 21. stoljeća i poligon za okušavanje Albarna, Gorillaza i gostiju za niz ideja u eklektičnom radijusu koji pokriva trip-hop, dub, reggae, ska, gothic-rock, post-punk, funk, hip-hop, disco, electro-pop, indie-rock, funk.
Nešto slično događa se i na "Cracker Islandu", U uvodnoj, naslovnoj pjesmi gostuje basist Thundercat koji je surađivao s Kendrickom Lamarom, ali i s hardcore punk bendom Suicidal Tendencies pa Stevie Nicks u gorko-slatkoj synth-pop skladbi "Oil", Tame Impala i Bootie Brown u blago psihodeliziranom electro-funku s rap umecima "New Gold" i Beck u odjavnoj space-pop baladi "Possession Island", a jedino diskutabilno gostovanje jest ono karipskog Bad Bunnyja u bezveznjikavoj latino-trap zvrčki "Tormenta". Jasno je da ga je Albarn zvao jer je Bad Bunny najstreamaniji glazbenik na svijetu protekle dvije godine, no takav loš kompromis nije bio nužan ili je trebao biti objavljen kao zaseban, non-album singl. Na "Crackeru Islandu", unatoč "otočkoj" tematici albuma, "Tormenta" se nikako ne uklapa jer je veći dio albuma melankoličan i pomalo nostalgičan electro-pop s osvrtanjem na synth-pop nasljeđe 80-ih uz vješto inkorporiranje sastojaka pristiglih iz funka, housea, alter-disca, psych-popa. Konceptualna potka s dilemom je li otok sinonim za idiličan život ili za postapokaliptično utočište ovdje je manje bitna pa "Cracker Island" u konačnici zvuči kao efektan i ukusan "summer pop" album.