DRAGAŠ 'Nećete mi povjerovati, ali: Eurosong je kvalitetan i bitan'

Ove godine Eurosong je donekle bio nešto poput “gay Nove godine” ili “glazbeno-televizijskog gay pridea”, no austrijski bradati transvestit Conchita Wurst, za neke, nažalost, “nakaza”, definitivno nije pobijedio zahvaljujući samo glasovima LGBT publike koja opsesivno prati “Pjesmu Eurovizije”, davno začetu kao “pristojni” šlager-festival. Ne, s jednom od tri-četiri najsuvislije skladbe pobijedio je jer su tome, bogu hvala, presudili glasovi “straight” publike i nacionalnih glazbenih žirija. Definitivno ne zbog imidža “bradate žene”, nego zato što je “Rise Like a Phoenix” klasična bondovska tema, uvjerljivija od “Sky’s Falling” Adele i gotovo u rangu “Diamonds are Forever” Shirley Bassey; uznosita i gorda, raskošne, a ukusne orkestracije nad kojom se nadvija glas koji unatoč “uzdizanju Feniksa” sugerira tugu, patnju i bol. Dobro je da se u jednom tako gledanom TV šou učimo toleranciji i uvažavanju različitosti, što je i poruka koju pjesmom i pojavom pronosi Conchita, a čudno je tek to što su takva skladba i takav natjecatelj stigli iz katoličke Austrije. Kad će katolička Hrvatska, koja se ove godine nije ni natjecala, poslati nekog takvog na Eurosong? Godine 2074.? Hm, možda.

Je li možda zbog izostanka hrvatske pjesme Eurosong - godinama bizaran talent-show nad čijim “besprizornostima” slini i Simon Cowell kao “izumitelj” X Factora i sličnih reality serijala - ove sezone bio kvalitetniji, odnosno s manje smeća i kiča nego prethodnih godina? Šalu na stranu, nije (samo) do Hrvatske, ali umjesto glazbenog festivala koji je u mene pobuđivao salve smijeha i nevjericu nad prezentiranim europop, dance i turbo-folk gnojem, ove godine sam među 20 najbolje plasiranih skladbi našao šest-sedam onih koje bih bez krzmanja “zavrtio” u svojoj radijskoj emisiji. Teško da tako nešto mogu reći za bilo kojih šest-sedam pjesama s ovotjedne ili prošlogodišnje američke, britanske ili svjetske liste 20 najprodavanijih pjesama. Primjerice, svidjeli su mi se nizozemski country duo The Common Linnets, dramatična baroque-pop tema armenskog pjevača sjajnih glasovnih mogućnosti Arama, poletna folk-rock pjesmica švicarskog benda Hunter of Stars u stilu Mumford & Sons, krasna klavirska balada norveškog stolara Carla Espena koje se ne bi posramio ni američki gay kantautor John Grant na albumu “Queen of Denmark”, simpatični folk-rock malteških braća i sestara okupljenih u sastavu Firelight nalik američkim The Avett Brothers, standardno kvalitetan švedski pop Sanne Nielsen i islandski profesori Pollaponk u stilu Franza Ferdinanda, čija se iskričava post-punk skladba bavi predrasudama i nasiljem u školama. Solidne pop-skladbe, pretežno na engleskom, neke od njih i visokoplasirane, što baš i nije “praksa” Eurosonga posljednjih desetljeća.

Naravno, nitko od spomenutih neće ostvariti značajniju internacionalnu karijeru, ali drugo mjesto nizozemskog country dua The Common Linnets fakat je iznenađenje. Njihova “Calm After Storm” bolja je od bilo koje pjesme trenutno najpopularnije američke country grupe Lady Antebellum, čak u rangu americana dua Civil War. Štos je da je zamalo pobijedila pjesma iz žanra koji gotovo nećete ni čuti na bilo kojoj europskoj, a posebice hrvatskoj radijskoj postaji, osim HR i Radio Sljemena. Eto, ljudi izgleda ipak vole dobar country, samo ako im se ponudi, a dodatni catch je da su najviše plasirane skladbe došle iz dva posve različita svijeta. Onog LGBT zajednice i konzervativnog country miljea koji se u Americi ne trpe. To je bio iznenađujući “svjetonazorski” bonus ovogodišnjeg Eurosonga s kojeg su salve zvižduka ruskim blizankinjama bile politička poruka Putinu, a ne iskaz mržnje i netrpeljivosti. Dapače, Eurosong je “TV display” europske tolerancije.

Jedino je u cijeloj priči šteta propasti jednog od kopenhaških brodogradilišta u kojem se održao danski Eurosong, ali barem je taj prostor našao neku novu namjenu. Za razliku od ganc-novih hrvatskih arena s kojima ne znamo što ćemo jer nam ono rukometno prvenstvo doista nije trebalo, a nikako ni da pobijedimo na Eurosongu. Dapače, od te “parade” smo privremeno odustali, što je bila ispravna odluka. Nakon dobrovoljnog time outa, postavlja se pitanje koga bi i s kakvom pjesmom Hrvatska trebala poslati na Eurosong iduće godine, ako će se natjecati. Osobno znam barem nekoliko izvođača, autora i producenata podesnih za tu “misiju” i “tip” skladbi kakve bih im namijenio, ako bi htjeli na Eurosong, ali oni su izvan kruga izvođača i autora kakve inače šaljemo na Eurosong, a i zašto bih beplatno dijelio savjete?