Hladnog piva, kako znamo, više nema. Mile Kekin otišao je na jednu, a Zoki, Suba i Šoki na drugu stranu, da bi za pjevača Savršenih marginalaca uzeli Krmpu iz samoborskog punk benda Deafness By Noise. S obzirom na to da su Savršeni marginalci u Tvornici kulture svirali one iste prosinačke večeri kad su Bare & Majke nastupali u Areni, a ja se još ne uspijevam bilocirati, ovaj put sam morao - kaže interna šala - na "popravni ispit" u Vintage Industrial Bar.
Ne znam je li netko Zokiju, Subi, Šokiju i Krmpi javio da smo u 2024. godini, jer dojam je bio kao da me netko teleportirao u 1994., kad sam još bio menadžer i diskograf Hladnog piva, koje je tada samostalno uglavnom sviralo u klubovima kapaciteta Vintage Industrial Bara ili manjima, rijetko kad većima. Naravno, Mileta nema, iako su ovo pjesme Hladnog piva, ali Krmpa razvaljuje glasom, pjevačkom žestinom i "pantomimom" kojom svako toliko zabavno dočarava što se događa u pjesmama, premda ih svatko tko je došao u Vintage ionako zna napamet. No ta "pantomima" nije višak nego dobar štos, a Krmpa je kao frontman Savršenih marginalaca u pjesmama Hladnog piva položio "ispit" bez imalo problema, u što zapravo nisam ni sumnjao jer ima ogromno domaće i inozemno iskustvo s koncerata Deafness By Noise. Jednom panker, zauvijek panker, a bilo mi je zanimljivo i gledati i slušati kako funkcionira uz dečke koji su duže od 35 godina tvorili Hladno pivo.
S takvim iskustvom Zoki, Suba i Šoki ne mogu promašiti sve da i hoće, ali moram priznati da sam očekivao oko 25 pjesama u 75 minuta. Umjesto toga, ta tri manijaka poderali su 40 pjesama u 110 minuta brutalno brze, žestoke i našpanane svirke. Posljednji su put bili tako brutalni kad je Hladno pivo 2014. godine, tijekom nekoliko večeri u KSET-u, izvodilo repertoar s prva tri albuma, što je i okosnica koncerata Savršenih marginalaca. Zasad je to možda "trip down the memory lane", odnosno doza nostalgije za ludim punk-rock 90-ima Hladnog piva. No Savršeni marginalci hardcore, pop i Oi! punk izvode tako dobro da mi je bilo jednako zabavno kao na Rancidu u Ljubljani, prije nešto manje u godinu dana. Punk u 50-im godinama života nešto je posve normalno, a znamo i da postoje, ili su postojale, ove i one inačice Black Flaga, Dead Kennedysa, Sham 69. Može se i tako, s obzirom na repertoar, promatrati i na Savršene marginalce, ali nitko ne može reći da Zoki, Suba, Šoki i Krmpa vabe publiku imenom Hladnog piva, što, naravno, ne radi ni Mile Kekin, koji se odlučio za solističku karijeru, u čemu mu također valja poželjeti sreću.
No, da ne bi sve ostalo samo na sviranju starih pjesama, Zoki, Suba, Šoki i Krmpa u planu imaju pisanje i skladanje novih; zapravo nešto već i rade, ali do snimanja i objave novog, odnosno prvog albuma Savršenih marginalaca neće doći do kraja ove godine. Jako me zanima taj prvi album Savršenih marginalaca, no publika je zasad zadovoljna ludo brzim i napucanim izvedbama hitova i pjesama Hladnog piva, koje su odavno "ušle u narod". Ili barem onaj dio naroda koji je tada ili kasnije zavolio Hladno pivo. Realno, Savršeni marginalci su poput "craft izdanja" Hladnog piva, poput "nove runde" za one koji ga tvore, kao i za stariju i mlađu publiku, koja je uz pjesme s albuma "Džinovski", "G.A.D." i "Desetka" odrastala, ili ih čula tek unatrag desetak godina, jer u Vintageu je bilo i mlađarije rođene u ovom stoljeću.
Moram priznati da sam se odlično zabavio, možda i zato što se od tinejdžerskih dana ovdje, ma koja država i vlast bila posrijedi, osjećam poput marginalca, i to nimalo savršenog nego tek potpunog. U skladu s time, koncert Savršenih marginalaca u Vintageu podsjetio me kako sam s dečkima iz Hladnog piva i u prvoj polovini gadnih 90-ih uspio barem nešto izvući od života. Prokleta starost, sad će ispasti da s nostalgijom gledam i na ta olovna vremena.