Povod za ovaj intervju s Husom nije mogao biti gori, teži i mučniji jer prošla su nepuna dva tjedna otkad nas je napustio Aki, frontmen Parnog valjka koji, umjesto da ode na planiranu turneju, 26. ožujka ulazi u Arenu održati koncert s "prijateljima" u spomen na svog pjevača koji je po mnogočemu bio "trade-mark" benda i "svojina" ne samo poklonika benda, nego i svih ljudi koji su svako toliko slušali njegov prepoznatljiv glas i gledali ga na pozornici, uživo ili na televiziji.
Unatoč tome, tijekom razgovora koji se vrtio oko bolne teme Akijeva odlaska, osjećao sam se iznimno ugodno u Husovu kućnom studiju u kojem su nastajale pjesme koje je kasnije pjevao Aki, ujedno i "muškom brlogu" u kojem je uz hi-fi liniju, LP ploče, CD albume i DVD izdanja lider i glavni autor Parnog valjka lakše podnosio pandemiju korone koja je drastično poremetila planove te naše "rock institucije".
Najteže od svega, Hus i Valjak nakon 47 godina karijere za neko bi vrijeme trebali iznaći način kako dalje bez Akija.
Probe za rasprodani koncert "Valjak i prijatelji: Dovoljno je reći… Aki" u zagrebačkoj Areni su počele.
- Da, počeli smo svirati, ali u nenormalnoj situaciji, no čeka nas to što nas čeka. Kad sviramo, barem na čas smetnemo s uma da Akija više nema, negdje otplovimo mislima pa nam je lakše iako će nam biti čudno stajati na pozornici i gledati nečija druga leđa, a ne Akijeva.
Uhvatite li se na probi da svirate i očekujete da će Aki odjednom banuti jer možda samo malo kasni?
- Kao po običaju… Čuj, Aki i ja smo toliko dugo bili zajedno da meni dan ne počinje spoznajom da njega više nema. Zapravo, do odlaska na probu svjestan sam da ga više nema, ali kad počnemo svirati, fakat imam osjećaj da bi mogao banuti kroz vrata. No, ima i simbolike koja je jako teška. Počnemo svirati, a njegov mikrofon stoji ispred nas, bez Akija, i tu svima stane knedla u grlu. Dovoljno sam ga dobro poznavao da ga i sada mogu zamisliti kako stoji iza mene, potapša me po ramenu i kaže mi: 'Daj, ne drami, gazda, sve će biti OK'. Aki je bio takav, napravio bi terevenku i za vlastiti pogreb da je mogao.
Ti si autor pjesama, a na aranžmanima rade i članovi benda, no imaš li osjećaj da vam Aki negdje odozgora suflira kako postaviti ovu ili onu stvar za koncert 'Valjak i prijatelji: Dovoljno je reći… Aki'. Naime, trebali ste početi s pripremama za još jednu turneju Valjka, a sada se pripremate za koncert u spomen na Akija koji s vama neće pjevati.
- Nadrealna je to situacija. Kod njega je nama jako bila važna njegova neverbalna komunikacija. Znao je doći na probu kao umorni i pokisli gavran, bez energije, a kad bismo krenuli, odjednom bi se digao i probu pretvorio u koncert. Kad mu je nešto što sviramo bilo dobro, smiješkom i gibanjem nam je to davao do znanja i postajao je nezaustavljiv, premda u tom trenu ispred nas nema publike, a kad mu nešto nije pasalo, onda bi malo potonuo. Sada pokušavamo napraviti sve da koncert u spomen na Akija ne bude tužan koncert iako ima sve pretpostavke da bude i takav. Konačan rastanak s Akijem se dogodio, toga je svjestan i bend, a i publika, no sada ćemo prvi put nakon Akijeve smrti biti zajedno u istoj dvorani. I bend i publika, ali bez Akija koji bi volio da i taj koncert bude tulum. Nadam se da će to publika shvatiti i da ćemo svi u Areni proći kroz katarzu, ali ne nužno tužnu i punu suza. Volio bih feštu, a opet ne mogu apstrahirati koliko je bolan Akijev odlazak, ne samo za nas, i ne odati mu počast i na taj način.
Mislim da će i Valjku i 'prijateljima' i publici biti najteže na baladama.
- Da, nije to ugodna zadaća, ma tko god se našao u situaciji da pjeva pjesme koje je publika navikla slušati u Akijevim izvedbama, a nije to problem samo ovog koncerta, nego i eventualnog nastavka Valjka. Naravno da smo u šoku i prokleto tužni, ali život ide dalje i meni i dečkima u bendu nepojmljivo je da se prestanemo baviti glazbom. Mi moramo svirati jer je to naša potreba, naš habitus, naša egzistencija, ne u onom golom materijalnom smislu, nego u duhovnom. Znaš, mi se ujutro budimo, prije i poslije svega, kao glazbenici. Nedostaju nam svirke, putovanja, koncerti, publika, a to nam se manifestiralo i u pandemiji korone koja je na neki način dotukla Akija. Bio je on načet i s moždanim udarom i govorio sam mu: 'To ti je žuti karton, prikoči da ne dobiješ crveni', ali takvu misao njemu utuviti u glavu bila je nemoguća misija. Naša svakodnevna rutina - kad nismo bili na snimanju albuma, koncertima ili godišnjem odmoru - bila je držati probe. Mi smo svaki dan svirali u svom prostoru za vježbanje i to je bila prva stvar koju nam je izbila korona, a onda smo uz tu dnevnu rutinu izgubili i koncerte, putovanja i live kontakt s publikom. A nama je to bio užitak koji smo i fizički osjećali na bini. Uz to, Valjak čine ljudi koji imaju mnogo dodirnih točaka i izvan samog benda, senzibilitetski i svjetonazorski, a i bili smo ponosni na to kako zvučimo uživo i što to publika prepoznaje pa nam već godinama i godinama uzvraća svoju emociju, kao priznanje da dobro radimo to što radimo. Odjednom nam je taj krug razbila pandemija.
Znači li to da je pandemija Akiju teže pala nego tebi i ostalim članovima Valjka?
- Gle, velika je razlika u tome što sam ja autor pa i zbog toga provodim dio vremena u ovom brlogu u kojem slažem rifove, harme i stihove, odnosno pišem, skladam i snimam. Vrijeme koje nisam mogao iskoristiti za probe i svirke koristio sam da bih se bavio započetim pjesmama ili započeo rad na nekim novim skladbama. No, vraški su mi falili ljudi iz benda da zajedno te pjesme razvijamo dalje, kako inače radimo, a onda i publika. Dado je satima bubnjao i snimao nešto, Brk također u svom studiju s gitarama koje svaki dan svira nekoliko sati, Bero s klavijaturama, Preksi s basom. Svi smo imali nešto od uobičajenog života, ali Aki je na tom glazbenom planu ostao odrezan. Što je mogao? Sam pjevati pred ogledalom i držati koncert za samog sebe? Kad smo 2006. raspustili Valjak, pokazalo se privremeno, darovao sam mu klavir ne bih li ga time nagovorio da ponovno počne svirati jer je klavijature bolje svirao kao klinac nego početkom ovog stoljeća. No, Aki nije bio taj tip jer je bio potpuno realiziran samo na bini. Priznanje koje je on primao od publike na koncertima, to je moćna stvar, nevjerojatno jaka energija, i odjednom je ostao bez toga.
Aki je bio prvi, ispred svih vas, koji je davao tu energiju publici i prvi je primao natrag od publike.
- Apsolutno, i ja doista ne znam tko bi ga mogao zamijeniti. On je bio paun u najboljem smislu te riječi i to je ono što ti Bog da, a njemu je Bog dao tu magiju da bude fantastičan frontmen. I to je problem ne samo ovog koncert u spomen na Akija, nego i eventualnog nastavka Valjka. Neizbježno će dolaziti do usporedbi, a to bi nekako trebalo izbjeći. Mi nemamo neki plan, osim želje da na neki način nastavimo. Bend postoji 47 godina, Brk je s nama 31 godinu, Preksi i dulje, Dado i Bero također već dugo i to su ozbiljne stvari. Teško je zatvoriti tu knjigu. Možda ćemo biti prisiljeni na to ako shvatimo da nastavak nema smisla, a možda ćemo naći neku formulu da opstanemo na sceni i bez Akija. Formulu iza koje ćemo stati ponosni kao što smo bili ponosni na ono što smo bili s Akijem i kao što s ponosom ulazimo u koncert u spomen na Akija. To je vrlo teška situacija o kojoj, premda se ne mogu staviti u vašu kožu, razmišljam već danima. Praktički ne znam što bih vam savjetovao.
Treba li bend i dalje zvati Parni valjak ili primijeniti formulu kakvu je nekoliko puta Queen primijenio na turnejama s Rodgersom ili Lambertom ili da netko iz benda preuzme Akijevu rolu, ali na posve drukčiji način, uz svoj instrument…
- Naravno da su i takve opcije na stolu jer pjesme Valjka, čiji je Aki bio neizostavan dio, žive svojim životom. Primjerice, neke od tih pjesama su bile hitovi u Poljskoj u izvedbama nekolicine tamošnjih pjevača. Nemoj me krivo shvatiti, ali pjesme žive kao pjesme, ne samo pjesme Valjka, nego općenito. Kako god, ako ćemo s nečim i izlaziti van, bile to nove pjesme ili neki drugi koncerti nakon ovog u Areni, sve to mora proći naš filter. Da mi budemo sigurni da je to dovoljno dobro da s time izađemo pred publiku. Bili smo i ostali samokritični. Uostalom, dio ovog koncerta u Areni izvest će Valjak bez gostiju, a dio s prijateljima. Neće to biti 'redaljka' po principu da za svaku pjesmu imamo nekog pjevača. Problem je u tome da tko god uzeo mikrofon, taman da je fenomenalan pjevač, ljudima će uvijek ostati slika u oku i zvuk u uhu da to nije Aki. Zapravo je i prerano kontemplirati o tim mogućnostima, a kamoli da ih eventualno razvijamo kao opcije. Zasad mogu samo reći da osjećamo veliki pritisak zbog poziva da napravimo koncerte u spomen na Akija u više gradova jer je Valjak bio i postao veliki bend i prije raspada Jugoslavije. Takve poruke, i to mnogo njih, dobivamo od publike i preko društvenih mreža. Gotovo da traže da Valjak nađe način da nastavi dalje, ali to se sigurno neće dogoditi ako mi ne pronađemo pravi način s kojim ćemo prvo mi biti zadovoljni i sigurni da je takva opcija prema našem mišljenju ispravna i dovoljno jaka da ne uruši nivo koji smo dosegnuli s Akijem. Ovo s Valjkom nije samo poslovna veza jer nama je zaista lakše podnijeti činjenicu da nema Akija baš onda kad se družimo i sviramo kod Dade u studiju. Pojednostavljeno, ime Parni valjak kao bend, 'brend' ili 'institucija', sada je i olakotna i otegotna okolnost.
Čime ste se rukovodili u odabiru prijatelja, odnosno gostiju za koncert u Areni?
- Jednostavno je bilo toliko samoinicijativnih poziva i upita od prijatelja da sve njih ne bismo uspjeli ugostiti čak i da je koncert osmišljen po principu 'jedna pjesma, jedan pjevač'. Znam da se već u javnosti spekulira s imenima, ali ne želim ih otkrivati. Neka ih otkrije publika kad dođe na koncert. Ono što mogu reći je da smo listu pjesama, koje smo izveli na zadnjoj turneji s Akijem, drastično promijenili za ovaj koncert. Neke prijatelje nismo mogli uvrstiti jer smo već imali popunjenu listu tih gostiju. Uz to, Aki je praktički do smrti pjevao u tonalitetima koje nismo imali potrebe snižavati kako su godine prolazile i to želimo zadržati i na ovom koncertu. U tom smislu Aki je bio kao Jagger. Pustimo onu našu ranu fazu koju zovem 'nesvjesticom', govorim o pjesmama s albuma 'Gradske priče' nadalje. Otada Valjak postaje Valjak i Aki postaje Aki. U 'nesvjestici' ranih godina nama je samo bilo važno svirati i zabavljati se te da eventualno dobacimo do nečega o čemu smo maštali pa smo od dijela 'elite' tada bili prezirani, a to se nastavljalo i kasnije. Mogu priznati da je Valjak postao 'svjestan' sebe i svojih aspiracija tek od 'Gradskih priča' ili 'Vrućih igara', ali boli me kad se prelazi preko toga da smo imali dobrih albuma i jakih pjesama i unatrag četvrt stoljeća, a to je bilo nepravedno i prema Akiju. Prao nas je i Glavan, ali konstruktivno, raspravljali smo on i ja o tome, ali bio je krasan čovjek i jako mi je velika satisfakcija bila kad mi je jednom zgodom rekao: 'Ti si mene pobijedio'. Pitao sam ga: 'U čemu sam te to pobijedio', a on mi je rekao: 'Oko toga što ste postali veliki bend, a u što sam sumnjao'. Čak si je dao truda slušati naše albume unatrag i priznati mi da je promijenio mišljenje o nekima od naših ploča. Glavan i Vrdoljak su me natjerali da mislim, a onda i o tome da shvatim što ne valja, premda nisam bio nenačitana budala.
Zašto si uopće uzeo Akija u bend? Bili ste klinci kad ste se upoznali, on iz Skoplja, ti iz Zagreba i odlučite s dečkima iz Grupe 220 raditi novi bend koji bi, unatoč svemu, trebao postati jedan od najvećih, što vam i uspijeva. Prilično filmska priča o jednom rock'n'roll uspjehu.
- Možda ću jednom ispričati tu priču, iako ne mogu Akijev život sagledati iznutra, ali samo ono što bih govorio na temelju činjenica, ozbiljna je biografija. Žao mi je što nije više moguća autobiografija jer je Aki umro. Jednostavno su se poklopile neke stvari. Nenad Zubak u Grupi 220 nije volio pjevati, nego svirati bas, a tako je bilo i s drugima, sa mnom, Jurom Pađenom. Samo pravi pjevači vole čuti svoj glas. Aki je imao takav glas, još važnije, i emociju, a s vremenom je stekao i vještinu. Čuj, mi smo Akija, nakon nastupa s grupom Tor u Zagrebu na 'Boom festivalu', tražili i tražili da bi ga našli u Jajcu, gdje je uz klavijature pratio striptizete u nekom baru. Sve, samo da bismo ga dovukli u Zagreb i počeli se profesionalno baviti glazbom. Ja sam već živio sam, svirao, i mogli smo i dalje kao Grupa 220, ali htjeli smo Akija i tu počinje priča o Valjku. Imao sam za hranu ako sam imao novca. Ako nisam imao novca, onda nisam jeo, ali sam imao stan, a Aki nije imao ni to, nego se seljakao kao podstanar. Uz to, ostali članovi Grupe 220 krenuli su nekim svojim putem, Piko Stančić na Likovnu akademiju i u Pariz, Nenad Zubak u druge glazbene vode jer je bi izvrstan basist i tako dalje. Stoga je bilo ili da postanemo profići ili da propadnemo.
Na komemoraciji si rekao da ti je Aki stvorio hrpu bora na licu. Zašto?
- Ha, čuj, Aki je sam sebi bio najgori neprijatelj. Sve je olako shvaćao pa se čak i uvrijedio kad smo otkazali koncert u Osijeku koji je trebao biti samo devet dana nakon što je doživio moždani udar. Taj 'štiklec' ti govori sve o njemu. Nevjerojatan lik. Nakon sjajnog koncerta u Varaždinu na Špancirfestu - sad je ispalo da je to posljednji koji smo imali u Hrvatskoj s Akijem - dva koncerta je pjevao u Sloveniji, tako da je cijelo vrijeme bio oslonjen na barsku stolicu do koje su ga prije početka koncerta iznijeli tehničari jer je trpio velike bolove u kralježnici koju je ozlijedio, ali nije htio ni čuti da otkažemo te nastupe. Herojski je održao i te koncerte, sve samo da ih ne otkažemo. Zdravlje je narušio jer je živio ne 100, nego 300 na sat, ako se može toliko. Nije ga se moglo zaustaviti.
Možda je ta razlika između vas dvojice - ti smireniji, on vatreniji - kao autora i pjevača, rađala i tenziju u pjesmama Valjka. Savršeno ste se nadopunjavali.
- Nisu sve pjesme koje smo snimili bile njegov 'prvi' izbor. Neke pjesme nije 'ubrao' u startu, ali uvijek je nalazio načina da uđe u njih, a neke su mu legle na prvu. Uvijek sam ja prvi otpjevao nove pjesme, a on s višom lagom, svojom emocijom i načinom pjevanja davao tenziju o kojoj govoriš. Ono nešto što je obilježilo te pjesme. Nisam svjesno radio pjesme za Akija, ali bi on mojim pjesmama uvijek davao osobni pečat. Vodio sam računa da će ih on pjevati u višem tonalitetu od mene, ali nisam kalkulirao s ovim ili onim stilovima, bili oni moderni ili ne u danom trenutku. Logično je da se bend tijekom vremena mijenjao pa tako i Valjak u doba novog vala, a što mi neki odavno spočitavaju. Aki se u svemu tome morao snalaziti jer sam pjesme stvarao i pjevao sebi, pa onda bendu, da bi ih Aki odvodio u svoje vokalne visine, što donosi drukčiji ugođaj i emociju. Bilo je pjesama na koje bi se odmah raspekmezio, jedna od takvih je i novija 'Otkud ti pravo' koju je suznih očiju otpjevao otprve premda je najviše volio pjevati ljubavne pjesme, a ne one u kojima koketiram s politikom ili koje treba čitati između redaka. 'Kaj me boli za politiku', znao bi mi reći, što je i zdrav stav jer pitanje je što pjesmama možeš promijeniti. Jedino smo nakon njegova moždanog udara pokušavali izvoditi malo manje pjesama, držeći se dva, a ne tri sata svirke, ali uz rotaciju pjesama od koncerta do koncerta. A on bi ih radije samo nadodavao nego rotirao. Ono što je mene fasciniralo bilo je kakav je magnet Aki bio za publiku, ne samo za djevojke ili žene, nego za svu publiku. S jedne strane paun i fićfirić, a s druge veličanstveni rockfrontmen. Ostalo je još pjesama koje smo snimili, ali nismo ih dosad objavili i vjerojatno će tako ostati, no znao sam da je bilo dobro kad god bi mi rekao: 'Oho, gazda, ubo si, ubo si'.
