Đorđe Balašević: Apsolutni prvak u nostalgiji, melankoliji i žaljenju za minulim vremenima

ZAGREB - Većina ljudi, a starenjem je taj osjećaj sve jači, ima neodoljivu potrebu žaliti za nečim. Žale tako ljudi za djetinjstvom, za starim ili prvim ljubavima, za svojim selom koje su napustili, za nekadašnjim načinom života jer “uvijek je nekoć bilo bolje” nego danas, za gradovima u kojima su rođeni i u kojima još i danas žive a koji nisu više isti kao prije i za još mnogo čime.

Panonsko more

Mnogi su na nostalgiji izgradili karijere, no ako na ovim južnoslavenskim prostorima treba tražiti apsolutnog prvaka u nostalgiji, melankoliji i žaljenju za minulim vremenima, ljudima, okusima, mirisima, bojama, onda je to Đorđe Balašević.

Otkako se 1977. pojavio na diskografskoj sceni sa singlom “U razdeljak te ljubim” grupe Žetva, a potom i s grupom Rani mraz u kojoj je istaknutu ulogu imala i Biljana Krstić, dok je Bora Đorđević brzo otišao da bi osnovao Riblju čorbu, Balašević je za nečime žalio, a na tim ranim singlovima najviše u pjesmi “Panonski mornar”. Jest da je Panonsko more iscurilo kroz Đerdap dok ljudi još nisu hodali Zemljom i da je od tog mora ostala tek pokoja okamenjena školja i djelić kostura jednog kita kod zagrebačkog Podsuseda, ali žaliti se mora kad se već ploviti ne može.

Napad na Pankrte

U tim svojim žalopojkama Đole je uvijek ostavljao prostora za humor, vic i dosjetku, miješao suze i smijeh, pelin i med, kiselo i slatko, pop i narodno, zabavno i melankolično te tim koktelom emocija i glazbenih začina u dominantno baladerskom raspoloženju s tek pokojom bržom “numerom” pogodio žicu stotina tisuća, ako ne i nekoliko milijuna žitelja bivše Jugoslavije čijem se sistemu rano odužio programatskim singlom “Računajte na nas”, bez socrealističke prizme s kojom su se ubrzo počeli sprdati Idoli, ali i dalje na liniji partije, čak do te mjere da je spremno napao Pankrte kad su dobili nagradu Sedam sekretara SKOJ-a.

Dođoše uzbudljive, a potom i turbulentne 80-te, a Đole je i dalje žalio. Za starim ulicama na koje su izašli “neki novi klinci”, za “lepom protinom kćeri”, za cirkusom koji napušta grad, za “strašnim petlom” iako je bio u godinama kad ga takve brige ni u ludilu nisu trebale moriti, za bivšom dragom koja ode u neke tuđe svatove, za šunkama i čvarcima kakvi se više ne prave. U tom žaljenju bio je više ili manje simpatičan, ali ipak tvrdokorni tradicionalist u potpunoj opreci s urbanom modernošću novog vala. Naravno, postao je daleko veća zvijezda od gotovo bilo kojeg novovalnog protagonista, osim možda Štulića. Po parkićima, uz logorske vatre, na radnim akcijama i plažama često su pjesme Đoleta i Đonija pjevane i svirane uz akustičnu gitaru jedna za drugom.

Vješt žongler

Štono bi se reklo, Đoletove su pjesme ušle u narod i tamo se trajno naselile. Ne samo zbog nostalgije. Bio je vješt žongler sa stihovima, znao je ispričati priču, kako u pjesmi, tako i u konferansama između pjesama na sve većim i većim, sve duži i dužim koncertima.

Neki kažu da je u tom “storytellingu” punom živopisnih detalja, okusa i mirisa, bio i ostao jedan od najjačih na pop sceni od Triglava do Đevđelije. Na istom su ga potezu mnogi podjednako obožavali, a tek poneki osporavali. Osporavatelji su mu s pravom zamjerali pretjeranu dozu kiča i patetike, kako u pjesmama, tako i u konferansama, ali šarmom je lako od sebe odbijao čak i utemeljene kritike. Teze o tome kako je ljubimac socijalističkog režima i još veći štovatelj istog, polomile su se mnogo prije bagrenja o čijem je lomljenju pjevao. Priče o Vasi Ladačkom, Boži zvanom Pub, Dunavu, ženama i pijevcima živjet će i duže od svog autora.

Vicevi o Albancima

U 90-ima, iako su mu tada neki iz sjećanja vadili i pod nos mu stavljali neukusne viceve o Albancima iz vremena “kosovske kontrarevolucije”, zauzeo je pravu stranu, kritizirao Miloševićev režim čak i pod cijenu da ga otjeraju na front. Živio je na potezu od Novog Sada do Maribora, izbjegavao da ode u rat i prerastao u simbol otpora srpskom hegemonizmu, ali i u još veći simbol jugonostalgije. Kad mu zbog straha od jugonostalgije i prezira spram bilo čega srpskog nisu dozvoljavali da nastupa u Hrvatskoj, hrvatska ga je publika hrlila gledati uživo u Sloveniju. Nove albume je sve rjeđe snimao, ali njegove pjesme prenosile su se s koljena koljeno. Kazališne nastupe ove je jeseni zamijenio rasprodanim arenama u kojima jednu večer publika gleda Đoleta uživo i plače i smije se uz njegove hitove, a drugu večer gleda njegov film “Kao rani mraz”.

Stari vicevi

Uza sve svoje kvalitete, zahvaljujući i supruzi Oliveri, Đole je vješt poslovni čovjek koji će još dugo sjajno zarađivati na svojim pjesmama, pričama i vicevima, više starim nego novim, ali ionako su takva vremena. Naime, takvo je neko doba da sada ljudi žale za onim vremenima u kojima je Đole počeo žaliti za nekim još starijim vremenima. I to je ono što Đoleta drži na vrhu popularnosti. Žal za starim dobrim vremenima i prvim ljubavima, od žena i šunke do konja i domovine.

Panonske ikone

Tu Balaševićevu paradigmu nisu umanjili čak ni kopiranti poput Škore koji na sličnom sklopu, samo s manje kantautorske težine, s lošijim humorom i sa slabijim storytellingom, no podjednako vezani uz nostalgiju za nekim boljim vremenima te još jačim vezivanjem uz tamburu i narodne običaje, grade neku svoju slavu i popularnost.

Bilo bi baš zanimljivo doznati koliko se njihova publika preklapa, premda jedan kao da plače za Jugoslavijom 50-ih i 60-ih, a drugi za Hrvatskom 90-ih, premda jedan nosi aureolu južnoslavenske, a drugi hrvatske ikone. No, u tom “weltschmerzu”, tipičnom za Panoniju i njezine “austrougarske” gradove - od Novog Sada preko Budimpešte pa do Zagreba i Beča - Đole je ipak bio prije Škore, a i u odnosu na njega, unatoč svim manama, mnogo kvalitetniji kantautor.