Dixon je čovjek za kojeg njemački mediji kažu da je promijenio zvuk Berlina te na plesne podije vratio vokale, emociju i grandioznu dramu. Jedan od najpoznatijih DJ-a današnjice nije samo vrhunski glazbenik, nego i poduzetnik, koji je u nešto više od 20 godina karijere uz svoje ime izgradio nekoliko čvrstih brendova. Tu je izdavačka kuća Innervisions, zatim modni brend Together We Dance Alone, kao i niz evenata na Ibizi koji se održavaju pod egidom Transmoderna. No, u Zagrebu i Hrvatskoj općenito je ovaj umjetnik, pravim imenom Steffen Berkhahn, poznat i kao osnivač glazbenog programa Stereotip, kojeg je osmislio skupa s kolegom i prijateljem Marijanom Felverom. Unatoč činjenici da živimo u distopijskom vremenu, koje se čini takvim posebice ako ga se promatra kroz prizmu clubbinga i zabavne industrije općenito, u subotu (10. listopada) se u suradnji s Collageom održava najnovije izdanje Stereotipa. Lokacija je plato Gradec, a vrijeme održavanja od 15 do 23 sata. Tim smo povodom dobili ekskuzivnu priliku porazgovarati s Dixonom, za kojeg se inače zna da odvoji vremena za tek jedan intervju godišnje. “Bok! Idemo?”, šalje mi poruke na hrvatskom jeziku prije no što smo počeli naš razgovor, pa time odmah daje do znanja koliko je njegov odnos prema Hrvatskoj poseban.
Stereotip se do sada održavao u Novinarskom domu, na teniskim terenima pored Mastersa, u Laubi, kinu Mosor, SKC-u u Beogradu... A sada se sprema izdanje s pogledom na panoramu centra grada i zagrebačku katedralu. Možete li se prisjetiti početaka ovog programa?
- U ideju Stereotipa je ugrađena jedna s njegovim imenom paradoksalna misao; da on bude sve osim stereotipa. Kada smo Marijan [Felver] i ja osmišljavali taj program, glavna nam je želja bila da se maknemo od standardnih klubova ili hala u kojima se obično održavaju house ili techno partyji. Htjeli smo se udaljiti od tipičnih mjesta. Osobno sam u početku karijere često svirao na partyjima u, recimo, nekoj šumi. Jesu li bili legalni ili ne, danas ni ne znam. No onda se prije deset ili 15 godina underground kultura smjestila u klubove i druga slična zdanja. Mi smo htjeli ponovno početi upotrebljavati prostore koji se obično ne koriste za partyje. Tako smo napravili tu seriju evenata koja možda ne ide uvijek nužno negdje gdje do sada nitko nije bio, ali uvijek ima tendenciju da izazove nešto posebno.
Inače nastupate i nekoliko puta tjedno, no 2020. ste odradili broj nastupa koji se može nabrojati na prste jedne ruke. Kakav je osjećaj pred nadolazeći event?
- Iskreno, doista sam jako uzbuđen oko ovog plesa. Stalno provjeravam hoće li vrijeme biti dobro, a čini mi se da hoće. Trenutno moramo cijeniti svaku ovakvu priliku za druženje. Nadam se da će ljudi početi dolaziti rano. Obično svi izbjegavaju prvih nekoliko sati partyja, no ako se želite doista opustiti, za to nisu dovoljna dva ili tri sata izlaska. Ako ćete popiti nekoliko pića, plesati, zabaviti se, naći se s tim momkom ili djevojkom koju gledate... Za to treba vremena. A kod ovog me partyja posebno oduševljava što će zabava proći kroz nekoliko faza; dnevni ugođaj, zalazak sunca, pa noć.
Snažno ste povezani s Hrvatskom. Tu ste imali svoj prvi inozemni nastup, a i vaša supruga Ana Ofak je Zagrepčanka. Jeste li u ovoj pandemijskoj godini proveli puno vremena ovdje?
- Preko ljeta smo bili na Visu osam tjedana, došli smo odmah nakon što je našem 8-godišnjem sinu završila školska godina. Kada gledam na ovu godinu iz obiteljske i zdravstvene perspektive, nikada mi nije bilo bolje. Nikada nisam bio toliko fit kao sada, a mislim da ni posljednjih 20 godina nisam spavao kao u zadnjih deset mjeseci. Prije ljeta sam imao i nevjerojatnu priliku tri mjeseca podučavati svojeg sina, u periodu u kojem nije bilo škole. Bilo je to istovremeno i zadovoljstvo i horor. Nije bilo najlakše, no bilo je ludo, tog ću se iskustva s guštom uvijek prisjećati. Bilo je nevjerojatno biti u toj ulozi učitelja i dobivati feedback od njega. Rekao bi mi: “Tata, pa ti nemaš pojma što je matematika!”.
Tipični ste Nijemac, cijenite red, rasporede i produktivnost. Vidi se to po detaljima, ispričali ste mi da ste skupa sa svojim timom ustanovili da je optimalno vrijeme trajanja vaših poslovnih sastanaka točno sat i 15 minuta. Kako podnosite našu mediteransku ležernost?
- Jedna od stvari koje cijenim kod hrvatskog mentaliteta je činjenica da se ovdje za dobar razgovor i finu kavu uvijek nađe vremena. U Berlinu ne postoji koncept sjedenja i pijenja kave. Ako ćeš ju piti, samo ju uzmeš za van. Vjerojatno je i to jedan od faktora zbog kojih mi se čini da u Zagrebu uvijek imam veću motivaciju za otići van i naći se s nekim nego u Berlinu. Kod Hrvatske volim i more, obalu, hranu. A i ljudi su posebni. Imaju neku direktnost, ništa se ne skriva, nego se sa svime suočava. Osobno sve planiram, Nijemac sam. A ovdje stvari rijetko idu točno onako kako ih zamisliš. No, nekako se na koncu uvijek sve napravi, bude malo sporije, ali rezultat bude prihvatljiv. To nije minus, ali ni plus. To je nešto na što nisam navikao, ali me privlači. Ovisno o tome kakav mi je dan, ili mrzim ili uživam u takvom pristupu stvarima.
Pratite li hrvatsku glazbenu scenu?
- Iznimno cijenim rad DJ-a i producenta Petra Dundova te pionira elektronske glazbe Igora Savina, a sin me je navukao na trap band Buntai. Ali pratim i hrvatsku umjetnost općenito, ne nužno isključivo glazbenu nišu.
Ljetos, dok ste bili u Komiži, uoči parlamentarnih izbora u Hrvatskoj ste iznenadili svoje pratitelje na društvenim mrežama pokazavši da ste upućeni i u hrvatsku političku scenu. Jednom ste objavom podržali rad platforme Možemo!. To nije nešto što često radite.
- Generalno me interesira progresivna politika, ne samo u Hrvatskoj ili u Njemačkoj, nego po cijelome svijetu. Zanimaju me ekološki i socijalni aspekti političko iniciirane promjene općenito. Zanimaju me kultura, kulturne debate, rad kulturnih institucija. A kultura je uključena u sve rasprave i prijedloge koje Možemo! stavlja u svoj fokus. To je nova stranka koja je uspjela privući moju pažnju te imam osjećaj da se zalažu za ideje koje su i meni na umu. Zadovoljan sam i činjenicom da su istaknuli potrebu za agendom jednakosti, što je, po meni, veliki problem u Hrvatskoj.
Smatrate li da je općenito dužnost glazbenika, umjetnika i drugih ljudi s utjecajem da se izjasne oko političkih pitanja?
- Oko toga sam vrlo podijeljenog mišljenja, zbog čega doista rijetko odlučujem izaći u javnost s nekim takvim svojim stavom. Mislim da nitko ne bi trebao podučavati nekoga drugoga o nekoj temi ako o njoj nema formalno znanje. Problematično mi je i to što, čak i kad odlučite nešto reći, morate biti jako oprezni. Poruke koje danas šaljemo moraju biti kratke jer ljudi ne čitaju duge tekstove, nego samo prvu rečenicu, u svemu traže naslove. A opet želite prenijeti poruku koja je kompleksna, mogao bih o njoj sada s vama debatirati satima. Tako da bih rekao da je pozicija u kojoj se vaše mišljenje može čuti istodobno i privilegija, ali i teret, velika odgovornost.
Kao i za sve koji su u glazbenoj industriji, 2020. godina je i za vas bila sve samo ne regularna. Kako biste se osvrnuli na trenutnu situaciju iz privatne i poslovne perspektive?
- Na razini biznisa mi je doista žao što je malo prilika za sviranje. Velika je to šteta, pogotovo kada pogledamo zemlje poput, recimo, Švicarske, koje su dokazale da je moguće imati mali broj zaraženih ljudi i otvorene klubove. Na privatnoj sam razini također sve vrlo intenzivno doživio. Ako ste osoba otvorenog uma i suočavate se sa stanjem politike i kulture u ovim čudnovatim uvjetima, sigurno ćete zaključiti da ovo nije najpozitivnija godina ikada. Ove vas okolnosti usporavaju i ubijaju vam entuzijazam.
Ekosustav clubbinga je već ozbiljno narušen. U Njemačkoj je industrija zabave šesta industrija po veličini. Unatoč tome, gotovo cijeli kulturni sektor je još uvijek zatvoren.
- Jedina smo od prvih 20 industrija u Njemačkoj kojoj je zabranjeno raditi, no unatoč tome ne dobiva nikakvu podršku. Apsurdno je da, recimo, naša najveća avionska kompanija Lufthansa dobiva podršku, a rad im je dozvoljen. Ne radi se o tome da meni osobno, kao uspješnom DJ-u, potrebna podrška sustava. No ona je nužna, na primjer, glazbenicima koji se i inače bore za egzistenciju. Nužna je i ljudima koji rade u barovima, potencijalno studentima koji tako financiraju svoje obrazovanje. Onima koji se bave svjetlom, sound systemima, onima koji iznajmljuju prostor… To je velika industrija, koja je trenutno prepuštena sama sebi. Procjenjuje se da oko polovice klubova u Njemačkoj neće moći preživjeti ovu krizu. I sam sam dio organizacije koja se bori za pronalazak rješenja za spas kulturne industrije.
Stiže zima, a činjenica da ne postoje mjesta za izlazak i ples će sada još više doći do izražaja. Što mislite, koje će tome biti posljedice?
- Da, vrijeme je do sada bilo sjajno. Ako niste mogli u klub, mogli ste lako naći alternativu, izaći u park, posvetiti se stvarima koje možda niste imali vremena raditi prije. No, uskoro će ljudi opet biti željni zabave, a neće imati nikakve mogućnosti. Jedna od posljedica bit će ilegalni partyji.
Biste li vi ikad puštali glazbu na takvom ilegalnom partyju?
- Svirao sam na ilegalnim mjestima, no sada ne bih. To bi bilo potkopavanje onoga za što se trenutno borimo. Vjerujem da postoji način da klubovi ponovno otvore vrata, upale rasvjetu i puste glazbu. Upravo je glazbena industrija područje koje ima najbolji tracking sustav. Navikli smo na prodaju karata preko kojih se zapravo mogu dobiti sve informacije i kontakti posjetitelja. Ako se nešto dogodi, vrlo se lako može doći do njih. A ne bih rekao da je to slučaj u, recimo, restoranima. U Njemačkoj trenutno po dolasku u restoran morate ostaviti svoje ime i kontakt. Kad prođete kroz taj popis, često vidite da je 60 posto podataka krivo i lažno. Prodajom ulaznica i nekom dodatnom provjerom QR kodova biste, pak, mogli izgraditi sustav koji bi funkcionirao. No, čini mi se da i naša Vlada pomalo počinje shvaćati da je to tako.
Izražavate se kroz nekoliko medija, radite u nekoliko sektora, vodite više tvrtki... Kako održavate svoj fokus?
- Uspijevam najprije zahvaljujući tome da sam se s godinama okružio sjajnim ljudima u koje imam poverenja. Među njima je team programera i generativnih umjetnica sa kojim radim na Transmoderni, projekt koji se bavi virtualnim clubbingom. Ali i fotografi, videografi i kreativne voditeljice koji vode Together we Dance Alone. Kad mi se rodio sin, mislio sam da ništa neću stići, činilo mi se da će biti prilično dramatično. No shvatio sam da u manje vremena stignem odraditi jednak posao. Čak dapače, kao da sam se zbog vremenskog limita više i trudio. Ograničenost vremenskim okvirom je ponekad plus. O toj sam stvari jednom razgovarao i s dizajnerom Virgilom Ablohom, koji preko ljeta intenzivno DJ-a. On ima dvije velike tvrtke i osam modnih kolekcija u godini. Pitao sam ga otkud mu još i volja za DJ-anje. Rekao mi je da se mora maknuti od mode, očistiti um, makar na jednu noć. To mu pomaže u držanju fokusa. A ja se s time slažem. Inspirativno je baviti se s više stvari jer tako čistiš svoj um od nepotrebnih informacija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....