ZADNJI DANI BEATLESA

Detaljna rekonstrukcija jednog kraja: Kako se raspala najveća rock grupa svih vremena

Nepisani dogovor bio je da supruge i partnerice nemaju što raditi na sessionima grupe. No, onda je došla Yoko

Samo su fanatični poklonici Beatlesa u stanju probiti se kroz trostruki DVD box set (zapravo bootleg) “The Beatles: Get Back Chronicles”, koji sadrži puno materijala iz njihova sessiona za novi album. Naslov “Get Back” bio je simboličan, nakon dvostrukog albuma “The Beatles” ili “Bijelog albuma” iz 1968., koji je po mnogima više svjedočio o raznolikim interesima najpopularnije svjetske glazbene četvorke nego što je predstavljao koherentnu cjelinu, morali su se vratiti izvorima, trebali su zvučati kao grupa, a ne skupina pojedinaca.

Iz tog materijala, snimljenog u siječnju 1969., poslije je montiran 80-minutni dokumentarac “Let It Be” Michaela Lindsay-Hogga, čija je premijera uslijedila skoro godinu i pol kasnije, u svibnju 1970., nakon objavljivanja posljednjeg albuma Beatlesa, prvog u njihovoj karijeri popraćenog pretežno negativnim ocjenama, ali još iznimno komercijalnog, s nekoliko singlica (“Get Back”, “Let It Be” i “The Long and Winding Road”) koje su se odlično prodavale.

Pritom je film dobio Oscara i nagradu Grammy za najbolju glazbu. Kasnije su sudovi donekle revidirani, mnogi su kritičari priznali da su neopravdano podcijenili long-play ploču, koja se našla na razmjerno visokom 86. mjestu na listi najboljih albuma svih vremena, objavljenoj u magazinu Rolling Stone 2003. godine.

Rađanje “Let It Be” razgovijetno je prezentirano u spomenutom DVD box setu, puno je tu i pjesama koje su poslije završile na pretposljednjem albumu Beatlesa “Abbey Road”, za razliku od njihova finalnog rada dočekanog aklamacijom, a mnogima je to i njihovo najdraže ostvarenje. Ipak, poprilične su razlike između “Get Back Chronicles” i filma “Let It Be”. Istina, oba završavaju improviziranim koncertom na krovu njihove kompanije Apple Studios u londonskoj ulici Saville Row, ali dok prvi otkriva pukotine unutar grupe, drugi ih nastoji prikriti.

image
Prizor iz filma 'Get Back Chronicles'. Na trostrukom DVD box setu razgovijetno je prezentirano rađanje albuma 'Let It Be'
Image Capital Pictures/Film S

Naime, u sirovini koja se zove “Get Back Chronicles” (tu ima jako puno crno-bijelog materijala i audiodijelova kojima nedostaje slika), na prvom DVD-u lijepo vidite da se na sessionu Yoko Ono, koju su mnogi proglasili uzročnicom raspada Beatlesa, ne odvaja od Johna Lennona, tadašnjeg dečka, s kojim će se vjenčati već idućeg ožujka. Njih dvoje neprestano su se došaptavali, ona se otvoreno s njim mazila, što drugi nisu baš dobro primali. Naime, iako se neki od njih toga nisu pridržavali, nepisani dogovor je bio da supruge i partnerice nemaju što raditi na sessionima grupe. S Yoko Ono je bio malo drukčiji slučaj, ona je imala klasično glazbeno obrazovanje, bila je etablirana konceptualna umjetnica i u jednom razdoblju smatrala je da će postati “peti Beatle”.

Na drugom DVD-u očito je da joj je uloga nijeme pratilje dojadila, pa je počela iscrtavati prazne listove papira japanskim pismom i simbolima dok je iza panoa Ringo Starr solirao po bubnjevima. U filmu “Let It Be” svega toga nema, Yoko se pojavljuje u samo nekoliko kadrova, a Beatlesi se doimaju kao uigrana četvorka koja i ne razmišlja o raspadu, iako je tada čitavom svijetu već bilo obznanjeno da najpopularnija grupa svih vremena više ne postoji.

Zbilja, kako se to dogodilo da su se Beatlesi raspali? Proces je trajao bar dvije-tri godine, a sve je počelo smrću njihovog menadžera Briana Epsteina krajem kolovoza 1967. On je pretjerao sa sredstvima za spavanje, što se u kombinaciji s alkoholom pokazalo kobnim (bilo je i teorija o svjesnom samoubojstvu, no to se valjda nikad neće razjasniti), međutim, njegov izostanak sa scene brzo se osjetio na budućnosti grupe.

Ne samo da je Epstein definirao njihov imidž i manipulirao javnom histerijom oko četvorke iz Liverpoola nego je i posredovao u njihovim sukobima i nastojao ih prevladati što bezbolnije. Jer Beatlesi su bili kompliciran pogon, naizgled su njime upravljali Lennon i Paul McCartney, koji su potpisivali golemu većinu pjesama, tu i tamo bi Ringo Starr izborio poneku zaslugu (na primjer, na albumu “Abbey Road” njegov je simpatični pjesmuljak “Octopus’s Garden”), ali s Georgeom Harrisonom bilo je sve više problema. Kako su albumi Beatlesa postajali sve kompliciraniji, tako su i njegovi prilozi bili sve zapaženiji, ali Lennon i McCartney nisu dozvoljavali da ih bude više od dvojice na jednoj long-play ploči.

image
Zadnji koncert grupe, u siječnju 1969., na krovu njihove izdavačke kuće Apple u Londonu
Entertainment Pictures/Profimedia

Harrison se, međutim, sve više družio s vrhunskim glazbenicima poput Boba Dylana i Erica Claptona, od 1968. počeo je objavljivati samostalne albume, isprva osrednje zapažene, no “Bijeli album” je sve to radikalno promijenio jer je “While My Guitar Gently Weeps” - na prvoj strani prve ploče - natkrilila sve druge pjesme, osim heroinske “Happiness Is a Warm Gun”, koja je bila Lennonov rad (ugovorno supotpisana i od McCartneyja) i s kojom je ta strana završavala. Od Harrisonove dvije pjesme na “Abbey Road”, “Here Comes the Sun” prošla je jako dobro, ali se “Something” prometnula u jedno od najčuvenijih pjesama svih vremena, koju je u jednoj od verzija kasnije otpjevao i Frank Sinatra. Istodobno, premda su Lennon i McCartney zajedno potpisivali sve svoje pjesme, točno se znalo koja je čija, McCartneyjeve su znale biti vrhunske, ali katkad i djetinjaste poput “Maxwell’s Silver Hammer” i “Mean Mr. Mustard”: ipak, bez teškoća bi se probile u finalni odabir.

image
Yoko Ono za vrijeme nastupa s Plastic Ono Bandom
Keystone Pictures Usa/Zuma Press/Profimedia

Dotad čvrst blok Lennon-McCartney nagrizen je pojavom Yoko Ono, zbog koje se Lennon razveo od supruge Cynthije. Nju McCartney isprva nije podnosio jer je pokazivala ambicije da se upleće u kreativnu sinergiju Beatlesa, ali ona je, zapravo, htjela nešto drugo. Zbog nje je Lennon 1969. osnovao Plastic Ono Band, s njima je svirao i Clapton, međutim, na poznatom koncertu u Torontu, koji je režirao legendarni D. A. Pennebaker (“Don’t Look Back” s Bobom Dylanom), umjetnica je dobila završni dio, koji je publika uglavnom isfućkala, no to je bila vrlo zahtjevna konceptualna dosjetka.

Nju nisu zanimali Beatlesi kao grupa (istina, pjevala je vokal na “Continuing Story of Bungalow Bill” s “Bijelog albuma”), bila je vezana uz Lennona jer su imali povremeno zajedničke interese, a kad je 1968. pobacila njegovo dijete, netom nakon što su ih uhitili agenti Scotland Yarda u potrazi za drogom, oboje su se tješili heroinom. Lennon naprosto više nije bio tako racionalna osoba kao prije, a i McCartney je ušao u novu fazu otkako je upoznao Lindu Eastman, talentiranu fotografkinju, i oženio se njome (ona je poslije preuzela njegove prezime i postala Linda McCartney). Budući da je Lennon prepustio svoje poslove američkom biznismenu Allenu Kleinu, koji je prije toga petljao sa Samom Cookeom i Rolling Stonesima (potonje je lišio kataloga pjesama, ali Mick Jagger je zlobno taj podatak uskratio Lennonu), htio je da to naprave i ostali Beatlesi, na što su pristali George i Ringo. Paul to nije želio jer je Lindin otac Lee Eastman bio poznati odvjetnik i htio je da on zastupa interese grupe. Sve je riješeno nadglasavanjem, što je još više narušilo poljuljanu kohezivnost Beatlesa.

image
Paul McCartney je oženio američku fotografkinju Lindu Eastman u ožujku 1969.
Topfoto/Topfoto/Profimedia

Bez obzira na dobre namjere, u session “Get Back” Beatlesi su ušli razjedinjeniji nego ikad. Ringo se sve manje bavio glazbenim problemima jer je s Peterom Sellersom snimao film “Čudesni kršćanin”, Paul je skladao za Johnova sina Juliena pjesmu “Hey Jude” (prvo se trebala zvati “Hey Jules”), želeći ga utješiti zbog razvoda roditelja, ona je postala najuspješnija singlica u povijesti Beatlesa, a Johna vjerojatno nije oduševilo što se Paul više brine za Juliena od njega. George je kiptio od bijesa jer je smatrao da ga John i Paul dovoljno ne uvažavaju, pa je u jednom trenutku session proglasio neozbiljnim, vjerojatno ga je iznervirala i stalna prisutnost Yoko Ono, koju je čak optužio da je bez pitanja uzela njegovu čokoladicu. Otišao je i nije ga bilo punih pet dana, a vratio se u trenutku kad su ostali članovi počeli ozbiljno razmatrati alternative tko bi ga zamijenio. Paradoksalno, jedna od varijanti bio je Eric Clapton, koji to nikad ne bi prihvatio jer je bio bolji prijatelj s Georgeom nego s Johnom. Session je ipak završen koncertom na krovu zgrade u kojoj se nalazio Apple Studios, što je ujedno bio i posljednji zajednički javni nastup Beatlesa.

“Abbey Road” nastao je nekako u tišini i stoga je jače odjeknuo, bez obzira na to što je samo pojačao Georgeovo kreativno nezadovoljstvo: i tu je bilo različitih pristupa, Paul je htio da čitava ploča bude kontinuirani medley, da se bez prekida ide iz pjesme u pjesmu, no naposljetku je prva strana bila standardna, s razdvojenim pjesmama, a veći dio druge strane postao je ono što je Paul htio i to uistinu nije zvučalo loše.

image
John Lennon, Yoko Ono i njihov sin Julian, kojem je posvećena pjesma 'Hej Jude' iz 1968.
Everett Collection/Everett/Profimedia

Nakon tog albuma trebalo je smisliti što će biti s pjesmama sa sessiona “Get Back”. John je povremeno izjavljivao da mu nedostaju Beatlesi, dečki s kojima može svirati, razmjenjivati mišljenja, a i posvaditi se, no sve se više usmjeravao na projekte s Yoko Ono te je u jednoj pjesmi eksplicitno napisao stih “Ne vjerujem u Beatlese”. U dovršavanju novog albuma, za koji je definitivno odlučeno da se zove “Let It Be”, a ne “Get Back”, budući da je istoimena singlica objavljena još u travnju 1969. (B-strana je bila “Don’t Let Me Down”), važnu ulogu je imao producent Phil Spector, tvorac tzv. zida zvuka, produkcijske tehnike koja je majstorski razrađena u pop-glazbi druge polovice šezdesetih (danas je u zatvoru zbog ubojstva starlete Lane Clarkson), s kojim je John već surađivao.

Spector je prilično slobodno pristupio opremanju pjesama, uvrstio je i žamor sa sessiona i još koješta, izbacio je i pjesmu “Don’t Let Me Down”, koja je bila B-strana singlice “Get Back”, no svojevrsnu šaku u oko predstavljala je orkestralna obrada balade “The Long and Winding Road”, uz gostovanje zbora, koju je Paul zamislio kao intimističku pjesmu, samo uz klavir. Naravno da je ovaj pobjesnio i javno obznanio u travnju 1970. da više nije član Beatlesa, ali više se ništa nije moglo, ploča je bila gotova, a Paulu je jedina zadovoljština bila što je 2003. mogao sudjelovati u pripremi nove verzije, koja se zvala “Let It Be… Naked”, u njoj je album primjereno pročišćen, a Spectorova orkestracija odbačena.

Ploča “Let It Be” pojavila se početkom svibnja 1970., u trenutku kad grupa više formalno nije postojala, odmah nakon nje u kina je stigao i istoimeni film, ali se u njima nije dugo zadržao (Lennon ga je gledao na ranoj poslijepodnevnoj projekciji s Yoko Ono i Jannom Wennerom, osnivačem Rolling Stonea, no nije ga javno komentirao) jer je bilo dvojbi treba li ga ostaviti u standardnom (4:3) ili widescreen formatu.

image
Ringo Starr sa suprugom Maureen Starkey
Keystone Archives/Hip/Topfot/Profimedia

Još je jedan problem trebalo riješiti, Paul je upravo dovršio svoj prvi album, jednostavno naslovljen “McCartney”, i namjeravao ga je izdati istodobno kad i “Let It Be”. George i Ringo pokušali su nagovoriti Paula da odgodi datum izlaska, no on se donekle svetio i zbog “masakra” napravljenog nad njegovom pjesmom “The Long and Winding Road”. Problem je što je i Ringo imao gotovo album “Sentimental Journey”, koji se također gurao za svoje mjesto u dućanima.

Najprije je izašao “Sentimental Journey”, dočekan je podsmješljivo jer je to bila kolekcija staromodnih klasika (“pjesama koje bi se dopale mojoj mami”, skromno je rekao priređivač), a Ringo se ionako nije razmetao svojim pjevačkim umijećem (“Za one preko pedesete i za Ringomanijake”, kratko je ocijenio album poznati glazbeni kritičar Robert Christgau): “McCartney” također nije dobro ocijenjen, ali je bar tri tjedna držao prvo mjesto na Billboardovoj top listi najprodavanijih ploča, sve dok ga nije pomeo “Let It Be”. Iako je bilo očito da grupa više ne postoji, nitko nije isključivao mogućnost da se četvorka opet okupi i izda novi album, međutim, zasad su puno više pozornosti posvećivali vlastitim projektima. Najviše je uspjeha imao trostruki album Georgea Harrisona “All Things Must Pass”, objavljen u studenom 1970., kojem je Phil Spector bio koproducent, ali se sada nitko nije žalio na njegov doprinos: na naslovnici je glazbenik podsmješljivo komentirao Beatlese kolažem s vrtnim patuljcima, a singlica “My Sweet Lord” - a kasnije i “What Is Life” - postala je megahit.

image
John Lennon
Zuma Press/Profimedia

Paul je puno bolje kotirao kad je oformio grupu Wings, u kojoj je bila i Linda McCartney, a John je svoj prvi hit album, “Imagine”, dočekao tek u rujnu 1971. - prvijenac “John Lennon/Plastic Ono Band” iz 1970. ocijenjen je kao dobar, ali previše hermetičan. Sedamdesetih su im neprestano nudili golem novac ako se ponovno okupe, makar za zajednički koncert - svota se popela na 50 milijuna dolara, kasnije i na 200 milijuna, međutim, potonja ponuda je bila za koncert u dobrotvorne svrhe - no ništa od toga nije realizirano.

Lorne Michaels, producent popularnog satiričnog showa “Subotom uvečer uživo”, obećao je 3000 dolara Beatlesima koji mu dođu u studio, u emisiju koja je išla uistinu uživo, John i Paul zbilja su se nalazili u blizini, u Lennonovu stanu u njujorškoj čuvenoj zgradi Dakota, u kojoj je snimana “Rosemaryna beba” i pred kojom je John 1980. ubijen, trebalo im je samo nekoliko minuta do studija i čak su razmišljali da to naprave, ali su naposljetku ipak odustali.

image
George Harrison
KEYSTONE Pictures USA/Zuma Press/Profimedia

Lani je objavljeno da ćemo ove jeseni gledati premijeru dokumentarca Petera Jacksona “The Beatles: Get Back”, napravljenog na sličan način na koji je redatelj dočarao Prvi svjetski rat u filmu “Oni neće ostarjeti” (dokumentarne snimke iz razdoblja nijemog filma opremljene su suvremenim govorom i šumovima). Jackson se bacio na 55 sati videomaterijala i 140 minuta audiosnimki te sretno zaključio da materijal i nije tako depresivan kao što mnogi tvrde te da se u njemu više naglašava budućnost Beatlesa nego njihov raspad. Prvotni datum pokazao se neodrživim, ali je zato postavljen novi, 27. kolovoza 2021., koji je krajnje realan. Za poklonike Beatlesa, kojih ni danas nije malo, bit će to najvažnije filmsko ostvarenje novog milenija.

image
Raspad grupe počeo je 1967. godine kada umire njezin menadžer Brian Epstein (na slici s Ringom Starrom)
KEYSTONE Pictures USA/Zuma Press/Profimedia
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. lipanj 2022 14:51