Nema tome dugo kad sam ponukana pandemijskim selidbama naših glazbenika pisala o funkcioniranju glazbe u bilo kojem prostoru. Glavno je da se svira i da ima onih kojima se još hoće ići na koncerte! Ipak, iskustvo ponekad neočekivano demantira a željeni dojam pretvara u vlastitu suprotnost. Desilo se to (barem meni) uz znameniti početak skladbe " Popodne jednoga fauna" Claudea Debussyja u Tvornici kulture 19. ožujka. Gotovo sablasno zvučala mi je arabeska flaute/ frule rimskoga mitološkog bića Mallarmeove simbolističke poeme, ni malo arkadijski u okrutnoj tvorničkoj inscenaciji koja inače posve neutralno a ponekad i moćno okružuje glazbu. I premda je izvedba Zagrebačkih filharmoničara, flautistice Ane Batinica i dirigenta Tomislava Fačinija bila uredno korektna, ipak je ispalo da ukoliko oči nisu zatvorene pojedinoj glazbi treba i odgovarajući ambijent.
Posve suprotan dojam ostavile su pak Folk Songs korifeja glazbe 20. stoljeća Luciana Beria. U emocionalno prštavoj sjajno artikuliranoj raznobojnim ugodjajima atraktivnoj interpretaciji Dubravke Šeparović Mušović s okretnim orkestrom i spretnim Fačinijem, grozd armenskih, azarbejđanskih, talijanskih i američkih starih pjesama u Beriovoj preradbi, i danas svojom zdravom vitalnosti pripada baš svakom ambijentu i vremenu, još od 1965. kada ih je na Muzičkom biennalu Zagreb izvela legendarna Catie Barberian. Današnja interpretkinja ubrala je s pravom ovacije!
Neobično sročen raspored koncerta finaliziran je glazbom " za dušu" najšireg publicuma, poletnom " Talijanskom" Simfonijom Felixa Mendelssohna Bartholdyja.