Vlado Kreslin je već tridesetak godina najpopularniji slovenski kantautor, a nastupao je i s raznim hrvatskim glazbenicima, kako po Hrvatskoj tako i po Sloveniji. Zbog kvalitete pjesama poput "Nocoj igramo za vas", "Od višine se zvrti", "Preko Mure", "Tista črna kitara", "Danes sem v molu", "Cesta", "Nekega jutra ko se zdani", "Namesto koga roža cveti", "Letos bo huda jesen", "Ena pesem", "Poj mi", "Krasni novi svet", "Dekle moje", "Kaj naj ti prinesem, draga", "Tista zakrtana ura" ili "S tabo je izi", iz kojih kulja emocionalnost koja mi povremeno natjera suze na oči, Vlado Kreslin mi je jedan od najdražih kantautora, ma o kojem dijelu svijeta govorili. Kreslin je stopio Muru i Mississippi, odnosno rock, folk, blues i country s autohtonom prekmurskom glazbenom tradicijom. Ne manje važno, udruživanje Kreslina i Beltinške bande početkom devedesetih najbliže je s ovih prostora onome što je Springsteen - nakon Kreslina, imajte na umu - ostvario sa Seeger Sessions Bandom. Surađivao je i s američkim i europskim kantautorima poput Chrisa Eckmana, Stevea Wynna, Allana Taylora, Hansa Theessinka i Mary Coughlan, a koncert u Tvornici kulture 17. listopada idealna je prigoda da Vladu Kreslina gledate i slušate u pratnji njegova sjajnog sastava Mali bogovi.
Za one koji ne znaju, premda si niz puta nastupao po Hrvatskoj, samostalno ili kao gost hrvatskih glazbenika, tko je Vlado Kreslin?
- Za sebe bih rekao da sam čovjek iz Prekmurja koji se ranih sedamdesetih iz malih Beltinaca odselio u Ljubljanu da bi u tamošnjem Študentskom naselju obilazio koncerte tadašnjih rock grupa poput Timea, YU grupe, Jutra i drugih. Slušao sam šlagere s ploča od starog, mađarsku cigansku muziku, Binga Crosbyja, a mama je slušala Majdu Sepe, Zdenku Vučković i slične pjevačice, no sve je to otpalo kad sam čuo Stonese. Već sam u Prekmurju složio bend, zvali smo se Apollo i u njemu sam svirao bubnjeve iako ih nisam imao. Posuđivali smo ih od vojske ili glazbene škole. U Murskoj Soboti sam prešao na gitaru i vokal i nekako je to raslo. Formalno sam otišao u Ljubljanu na fakultet, no pravi razlog je bila rock scena, pa sam počeo svirati po raznim manje poznatim slovenskim sastavima da bih tijekom sedamdesetih s grupom Horizonti imao koncerte u Menzi u Študentskom naselju. Znalo je doći i po 2000 ljudi, a u osamdesetima sam se skrasio kao vokalist u prilično poznatoj slovenskoj rock grupi Martin Krpan.
Grupa Martin Krpan je u lipnju 1991. bila i predgrupa na koncertu Boba Dylana na ljubljanskom stadionu Bežigrad, mislim da je nastupao i Tomaž Domicelj.
- Nismo bili popularniji od Buldožera, oni su bili kategorija za sebe. Martin Krpan je u Sloveniji bio možda tiražno i jači od Lačnog Franza i Pankrta, ali nije imao tu aureolu punka ili novoga vala. No nakon sedam-osam godina bili smo predgrupa na Dylanovom stadionskom koncertu u Ljubljani i zaključili da ne možemo ostvariti više od toga i neke tipične slovenske rock karijere, pa smo se razišli. Potom sam otišao u rodne prekmurske Beltince i ondje počeo pjevati i svirati s lokalnim tradicijskim folk sastavom Beltinška banda, u kojem je svirao i pjevao i moj otac. To iskustvo potaklo me da udružim dio članova Martina Krpana i dio Beltinške bande u jedan sastav koji je svirao rock kao univerzalnu zapadnjačku glazbu, ali i prekmursku folk glazbu. Kad sam ih prije slušao, mislio sam da oni i te njihove tužne narodne pjesme iz Prekmurja nemaju veze sa mnom, a onda sam shvatio da je Beltinška banda kao neka skupina starih bluzmena iz Mississippija. Imali smo i rock energiju, ali i tu prekmursku tugu s cimbalima, violinom i drugim instrumentima. Tako sam započeo solističku kantautorsku karijeru, a s vremenom su ti stari dečki iz Beltinške bande umrli. Moj otac je još živ i nedavno mi je rekao da bi volio doživjeti stotu, sad mu je 96, pa da barem još četiri puta bude sa mnom i ostalima na pozornici u Cankarjevu domu gdje svakog prosinca, i tako već trideset i koju godinu, održavam po tri koncerta.
Po tome ispada da si ti još mladić i da te čeka još barem trideset takvih koncertnih serijala u Cankarjevu domu.
- Haha, moglo bi se i tako gledati na moju karijeru, ali to sam ja. Volim surađivati s raznim glazbenicima iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i drugih država, a znaš da sam surađivao i s irskim, engleskim, nizozemskim, američkim, romskim, talijanskim i afričkim glazbenicima. Volim svirati i s mladim rock bendovima i reperima, ali i s folk kantautoricama poput Lidije Bajuk, pa i Romima na splavovima u Beogradu, ništa mi nije strano, baš kao ni s mojim starčekima iz Prekmurja ili s džezerima iz Slovenije.
Što je bilo presudno da nakon karijere u rock sastavu Martin Krpan postaneš, kako će se ubrzo ispostaviti, najpopularniji slovenski kantautor, a to je status koji nakon više od trideset godina solo karijere držiš i danas?
- Još dok sam bio član Martina Krpana radio sam neke svoje skladbe, ali više sporedno nego kao glavni autor, zatim i s grupom Šukar. Nekako mi je rock‘n‘roll postao preuzak. Ti si zastupao stav da sam s jedne strane slovenski Dylan, a s druge slovenski Springsteen, mada je pitanje koliko je to uopće usporedivo s obzirom na to što je Slovenija i koliki je moj doseg izvan nje, a što je Amerika i koliki je svjetski doseg Dylana ili Springsteena. Rekao bih čak da su te usporedbe nerelevantne, osim u nekom glazbenom smislu. Osobno, Dylan mi je najbliži, od njega mi nekako sve počinje i meni je broj jedan, pa bih rekao da nema kantautora koji mu na ovaj ili onaj način nešto ne duguje. Čak i ako niz kantautora nije pod Dylanovim utjecajem, svoje karijere praktički ne bi mogli započeti da Dylan početkom šezdesetih nije na svoj način probio led jer dotad si u pravilu imao ili sastave ili pjevače, ali ne i kantautore koji pjevaju svoje pjesme.
A poveznica sa Springsteenom?
- Gledano po formi i pop glazbi, rekao bih da imam čak više toga zajedničkog sa Springsteenom, naročito na koncertima, jer imamo i žestinu, ali i doticaj s narodnim instrumentima, pa si me i ti zezao da je Springsteen svoj projekt Seeger Sessions pokrenuo možda i nakon što je vidio mene s Beltinškom bandom. Naravno da ja znam za njega, ali ne i on za mene, a to vrijedi i za Rya Coodera i njegov Buena Vista Social Club, koji je krenuo koju godinu nakon moje suradnje s Beltinškom bandom. To su, naravno, slučajnosti, ali i potvrda da neki ljudi na raznim stranama svijeta slično razmišljaju po pitanju uvezivanja rocka i tradicijske pučke glazbe. Rekao bih da je poneki osjećaj isti na raznim meridijanima.
Toliko si popularan u Sloveniji da se ponekad pitam možeš li uopće proći ulicom, ući u trgovinu ili u kafić, a da te ljudi ne zaustavljaju? Chris Eckman, čiji su The Walkabouts prije četvrt stoljeća na engleski prepjevali i obradili tvoju pjesmu "Tista črna kitara", jednom mi je rekao da osobno ne poznaje nikog toliko popularnog u bilo kojoj državi na svijetu.
- Gledaj, ponašam se normalno, idem svuda i pričam s ljudima i to su mahom pozitivna iskustva. Nije mi teško i zapjevati s ljudima, nemam barijere u komunikaciji, a netko je rekao i da mogu biti u krčmi do 11 navečer i da sve bude uobičajeno, ali poslije 11 to već krene u feštu i zajedničko pjevanje. Veći je problem kako ne popiti puno u tim druženjima. Uostalom, volim ići u dućan po špeceraj ili na plac, pa neću valjda imati služinčad za kupovinu? Takvo glumljenje slave me zaista ne zanima.
Malo karikiram, no nakon više od sto koncerata u Cankarjevu domu i više od trideset rasprodanih Križanki, a tu su i stotine drugih koncerata po većim gradovima, manjim mjestima, pa i selima Slovenije, često i na otvorenom, pitam se - jesi li blizu toga da si u karijeri prodao koncertnih ulaznica koliko otprilike Slovenija ima stanovnika?
- Moj otac je pedantno vodio tu evidenciju, barem što se tiče koncerata s Beltinškom bandom, a samo smo u toj formaciji imali oko 500 koncerata, a gdje su svi oni drugi koje sam radio s pratećim sastavom Mali bogovi, samostalno ili u suradnji s drugim glazbenicima uzduž i poprijeko Slovenije... Tako da sam u životu sigurno odradio preko tisuću nastupa, naravno, ne samo u Sloveniji, a bilo je mnogo koncerata i s rock bendovima u kojima sam nastupao prije kantautorske karijere. Čuj, na pozornici sam već pola stoljeća, pa se nakupilo toga.
Pisao sam recenzije tvojih albuma i koncerata, pa i predgovor za jedan tvoj album navodeći da su dva osnovna motiva u tvojim pjesmama cesta i rijeka. Zbog cirkusa u kojem si prvi put čuo The Rolling Stones si kao tinejdžer i otišao od kuće, pa se pitam možeš li uopće zamisliti svoj život a da nisi na cesti. Uz to se rijeka, odnosno Mura, doima kao neka tvoja metafora života. Ima li i neki treći motiv koji u svojim pjesmama smatraš važnim?
- Da, život bez ceste mi ne bi bio život jer i u Ljubljanu sam još kao tinejdžer i student odlazio autostopom. To je tada bilo veliko i relativno dugačko putovanje jer nije bilo autoceste, pa je ta vožnja od Beltinaca znala trajati i po četiri i pol sata za dvjesto kilometara. Još kad sam bio klinac i zapisivao registarske tablice onih rijetkih automobila koji su prolazili kroz Beltince, imao sam dojam da kroz cestu teku energije iz dalekih i drugačijih predjela. Rijeka je također nekad bila "cesta" jer se po njoj plovilo, a rijeka i jest neka metafora života koji ide od svog izvora do ušća ili od rođenja do smrti. Zato mi se jako i dopala knjiga Bekima Sejranovića "Tvoj sin Huckleberry Finn", baš zbog opisa Save i života uz rijeku i na rijeci. Jako mi je žao da ga nisam imao prilike upoznati jer me oduševio tom knjigom i šteta da je umro tako mlad. Uvijek sam imao osjećaj da sam povezan s cijelim svijetom ako zagazim u Muru, a tako poimam i radio. Super mi je kad čujem neku pjesmu na radiju koja mi se dopada. Znam da u tom trenutku ne slušam tu pjesmu sam, čak i ako sam solo u autu, jer tko zna koliko tisuća ljudi u istom trenu sluša tu pjesmu i možda su jednako oduševljeni njome... Treći motiv koji se relativno često javlja u mojim pjesmama mogla bi biti ruža. Naime, kad sam jednom bio na nekom sprovodu s mojim ocem odjednom je po cesti prošla kolona automobila s mladencima na čelu. A moj stari na to ispali: "Evo obojica idu u rupu." No ideja ruže je da to može biti za nekog dobre, kad se ženi ili kad mu se rodi dijete, ali i loše, kad mu bacaju ruže na lijes, a pčelama su ruže uvijek super.
Tvoj posljednji serijal koncerata u Cankarjevu domu bio je glazbeno, koncepcijski i vizualno posložen kronološki, odnosno retrospektivno. Spremaš li se u penziju?
- Ma ne, kao što znaš, taj serijal je bio posložen retrospektivno jer sam slavio 70. rođendan i to je bila kao neka obljetnica u povodu mog rođendana i okvirno pola stoljeća karijere. Dobro, ljudi u toj dobi su uglavnom u penziji, no s nama glazbenicima je drugačije. U pravilu sviramo, nastupamo i snimamo dok nas noge drže. Naravno, koncert u Tvornici će biti više zasnovan na nekim mojim najpoznatijim pjesmama u izvedbi uz prateći sastav Mali bogovi, a imat ću i gosta, mladog prekmurskog repera Leopolda I. koji me oduševio autorskom nadogradnjom moje pjesme "Tista zakartana ura" o prokockanom u doba Prvog svjetskog rata.
"Tista zakartana ura" je jedna od najljepših i najboljih antiratnih pjesama koje sam ikad čuo. Koliko si ti politična osoba, premda je i Parni valjak obradio pjesmu "To ni političen song" koju si izvodio s grupom Martin Krpan?
- Povijest treba prepustiti povijesti, a meni je samo stalo da mladima bude bolje, da postoji cesta koja nas spaja, da uzletimo i ostvarimo svoje potencijale. Eto, to su neki motivi iz mojih pjesama koje ljudi i ne povezuju s politikom, a u biti sam ih pisao i s nekim političkim predumišljajem, kao što sam i nastupao s jednim slovenskim zborom iz Trsta koji pjeva partizanske pjesme. Volim kad pjesme imaju više slojeva koje onda slušatelji otkrivaju i tumače na svoj način i uživaju u njima, baš kao kad kušaš prekmursku gibanicu, u kojoj su slojevi razdvojeni, a opet čine jednu finu cjelinu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....