LITTLE RICHARD (1932. - 2020.)

Čovjek koji je u djelo proveo najglasniju, najseksualniju i najveću glazbenu revoluciju 20. stoljeća

Little Richard
 Getty images
Obraćao se i bijeloj publici i dokidao rasnu segregaciju, a njegov je rock’n’roll bio žešći i od onog Chucka Berryja, Boa Diddleyja i Jerryja Lee Lewisa

Ništa u rock’n’roll revoluciji 50-ih nije bilo luđe i strasnije, uzbudljivije i opasnije, primitivnije i žešće od pohotnog urlikanja Little Richarda i njegova luđačkog nabijanja po klaviru.

Iz današnje vizure, to što je Little Richard činio sredinom 50-ih može izgledati samo zabavno i veselo, no valja podsjetiti da je u tadašnjoj, puritanski “čednoj” Americi rock’n’roll bio proglašavan subverzivnom glazbom krajnje sumnjivog morala koja omladinu potiče na seksualno neprihvatljivo ponašanje; da je bilo radijskih DJ-a koji su javno razbijali singlice rock’n’rolla nazivajući ga “jungle musicom”; da su se velike diskografske kuće klonile rock’n’rolla kao vrag tamjana; da su bijeli rasisti i suprematisti napadali rock’n’roll, a pogotovo njegove crnopute kao opasne delinkvente koji će bijelu američku omladinu odvesti na stranputicu rasnog miješanja; da dobar dio bijele američke omladine nije bio “zadojen” izvornim rock’n’rollom, nego se “zadovoljavao” bitno umivenijim bijelim pjevačima koji su takvoj publici nudili sterilne kopije onoga što je bio rock’n’roll. Čak je i Elvis bio sumnjiv zbog svojeg mrdanja kukovima, a Sinatra je još bio bog pop-glazbe.

Revolucija 20. stoljeća

U takvom kontekstu Little Richard bio je trostruki “manjinac”. Em je bio crn poput ugljena, a obraćao se i bijeloj publici i dokidao rasnu segregaciju, em je njegov rock’n’roll bio divljiji i od onog Chucka Berryja, Boa Diddleyja i Jerryja Lee Lewisa, a pogotovo od onog Billa Haleyja, Elvisa Presleyja i Johnnyja Casha, em je transvestitskim make-upom, vrištavom odjećom i natapiranom frizurom odavao da je biseksualac, što je priznao tek 40 godina poslije prvog hita “Tutti Frutti”. Kad ga je magazin Mojo 2007. u jednom tekstu nazvao “biseksualnim izvanzemaljcem”, to nije moglo biti bliže onome što je Little Richard predstavljao sredinom 50-ih u američkoj popularnoj glazbi.

Još važnije, urlik “Awopbopaloobop-alopbamboom!” s početka njegova prvog hita “Tutti Frutti” (Specialty, 1955.), o djevojkama koje Little Richard pokušava osvojiti svojom glazbom i svojim seksepilom, krik je slobode koji je naglavce izokrenuo američku pop kulturu. “Rip It Up” (Specialty, 1956.), nakon hitova “Long Tall Sally” (Specialty, 1956,) i “Slippin’ And Slidin’” (Specialty, 1956.), doslovce se mogao iščitati i kao programatska pjesma jer je stihovima “I’m gonna rock it up, I’m gonna rip it up/I’m gonna shake it up, gonna ball it up/I’m gonna rock it up, and ball tonight” Little Richard poručivao da je stupio na scenu kako bi “razderao” i “izrokao” sve oko sebe i u djelo proveo najglasniju, najzabavniju, najseksualniju i najveću glazbenu revoluciju 20. stoljeća, na čijoj će se prvotnoj eksplozivnosti i jednostavnosti dvadeset godina poslije zasnovati punk, pokušavajući i rock i pop glazbu vratiti njezinim fundamentima.

Ti fundamenti bili su seksualna energija i dobar provod, opasnost i buntovnost, oslobađanje od frustracija i potreba za rušenjem društvenih tabua svih vrsta, od seksa do politike, a u toj misiji nitko nije bio luđi i ekstravagantniji, pomaknutiji i otkačeniji, žešći i razulareniji od Little Richarda, čiji su glas, svirka, mimika, odjeća i šminka - daleko prije negoli su glazbom i stihovima, našminkanim očima i frizurama, odjećom i ponašanjem svijet prenerazili Rolling Stonesi, David Bowie, Lou Reed, Marc Bolan, Sex Pistols - odudarali čak i od njegovih suboraca poput Elvisa, Casha, Perkinsa, Lewisa, Berryja, Domina, Diddleyja i drugih s kojima je u 50-ima provodio rock’n’roll revoluciju.

Little Richard bio je i prvi glam-rocker, dok još svijet nije ni znao za pojam glam-rock, pa i prvi koji je svoju gay i transvestitsku pojavu uspio dobaciti do zvjezdanog statusa. Nije stoga čudno da čak i autori i izvođači poput Boba Dylana, koje inače promatramo u bitno drugačijem rakursu, u povodu Richardove smrti od raka kostiju odašilju poruke poput “njegov autentični duh inspirirao me za sve što ću učiniti u životu” ili, primjerice, Bryana Ferryja koji kaže “Pogodio je i mene i moju generaciju poput munje”, Micka Jaggera koji ga je nazvao “najvećom inspiracijom mojih tinejdžerskih dana”, zatim Stevena Van Zandta iz Springsteenova E Street banda, koji ga smatra “arhetipom” i “čovjekom koji je izumio rock’n’roll”.

Glazbeni udar

S druge strane, vratimo se srećom preživljenoj podjeli na crnopute i bjelopute izvođače, bez Little Richarda nemoguće je zamisliti Otisa Reddinga s njegovim rašpavim glasom; Jamesa Browna koji je na sebe preuzeo njegovu divljačku energiju i scensku karizmatičnost; ekstravagantnost Slya Stonea, Georgea Clintona, Bootsyja Collinsa i Village Peoplea; Princea koji je najviše posegnuo za pojavnošću i glazbom Little Richarda ne bi li osmislio samoga sebe pa čak i umivenije R&B i pop-zvijezde poput Michaela Jacksona i Brune Marsa. Nažalost, inspiracija bulumente autorski jadnih repera, čak i onih s pimp-imidžem, ne seže više ni do Public Enemyja ili Afrike Bambaataae, a kamoli u dublju prošlost afroameričke glazbe i do veličanstvenog glazbenog udara Little Richarda.

Moglo je biti i drugačije jer Little Richard, pravim imenom Richard Wayne Penniman, rođen je 5. prosinca 1932. u Maconu, Georgia, kao treće od dvanaestoro djece pobožne obitelji. Poput mnogih klinaca iz crnačkih familija, i mali je Penniman nakon Drugog svjetskog rata počeo pjevati gospel, no ubrzo, i to zapanjujućom žestinom, uskače u rhythm & blues iz kojeg derivira rock’n’roll. Ipak, taj njegov rock’n’roll bljesak nije dugo trajao. Naime, tijekom turneje po Australiji, u listopadu 1957. godine, na nebu je vidio “vatrenu kuglu”. Zapravo, bio je to bljesak sovjetskog satelita Sputnik 1, ali Richard je pomislio da je to Božji znak, pa se ostavio rock’n’rolla i vratio u gospel. Od 1958. do 1962. bio je propovjednik, a onda se vraća rock’n’rollu i izravno vrši neizmjeran utjecaj na Beatlese kojima daje savjete iz prve ruke, zatim na Stonese i ostale aktere.

Bivši propovjednik

No, hitova je bilo sve manje, ništa se iz 60-ih i 70-ih, premda je imao dobrih ploča, ne može mjeriti s njegovim arhetipskim rock’n’roll hitovima iz 50-ih poput “The Girl Can’t Help It”, “Good Golly Miss Molly, “Lucille”, “Ready Teddy”, “Keep-A-Knockin’”, “Jenny, Jenny”... Kasnije je sve manje snimao, ali unatoč tome uspijevao ostati atraktivan i tražen live izvođač te ikona u koju su se ugledali mnogi, pa tako i Elton John.

Ostao je podijeljen i između vlastitih seksualnih afiniteta, religioznih težnji Bogu i gospelu, kojem se ponovo vraća koncem 70-ih, i svjetovnih posrnuća u demonsko, koja su zapravo bila Božje djelo, samo iskazano drugačijim sredstvima. Naruku mu nije išlo ni što mu je crnačka publika u Americi okrenula leđa, a od kasnih 60-ih odbacile su ga i na afroameričku glazbu orijentirane radiopostaje jer, za razliku od Jamesa Browna, Arethe Franklin, Slya Stonea i drugih, nije stao u prve redove borbe za crnačka ljudska prava.

Premda crnji od mnogih afroameričkih izvođača, od 70-ih u kojima je trošio 1000 dolara dnevno na drogu i alkohol pa do prije sedam-osam godina kad prestaje aktivno nastupati, posljednjih pet desetljeća bio je omiljeniji kod bijele publike, čak i ako je više od ijednog glazbenika u povijesti 20. stoljeća pridonio rušenju rasnih i seksualnih barijera. Time je grandioznom Little Richardu načinjena velika nepravda, i to baš od onih koje je glazbom, glasom i pojavom oslobodio više od svih koji će doći nakon njega.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. studeni 2024 03:03