Formalno, Chuck Berry (18. listopada 1926., St. Louis, Missouri) nije bio onaj koji je “izmislio” rock & roll, jer ga je hitom “Rock Around The Clock” (1954.) pretekao Bill Haley, ali je uz Elvisa Presleyja bio i ostao najistaknutiji i najutjecajniji pionir najvažnije glazbene revolucije 20. stoljeća.
De facto, Chuck Berry bio je taj koji je, možda i više od davno upokojenog Elvisa i još živućih pijanista Fatsa Domina, Jerryja Leeja Lewisa i Little Richarda, tinejdžerskoj rock & roll revoluciji podario kontekst “zabranjenog voća” i za tadašnje društvene norme opasne glazbe koju je dio konzervativne javnosti rasistički nazivao ne samo “race” nego i “jungle music”.
Idol tinejdžera
Da apsurd bude još veći, Chuck Berry je prvi singl “Maybellene” (1955., Chess Records), ujedno svoj prvi No. 1 hit te svojevrsnu preradu skladbe “Ida Red” (1938.) teksaškog western-swingera Boba Willsa - dakle, kao fuziju country & western i rhythm & blues glazbe u čijem je “divljim braku” rođen rock & roll - objavio s gotovo navršenih 30 godina, odnosno kao glazbenik devet godina stariji od Elvisa. Ta razlika u godinama ipak nije bila prepreka da postane idol tinejdžerske publike kojoj se ubrzo obraća legendarnim, programatskim skladbama “Roll Over Beethoven”, “School Day” i “Rock & Roll Music”. Podsjetnika radi, niz američkih saveznih država tada je još egzistirao pod segregacijskim zakonima i uredbama prema kojima je bilo više nego skaredno da jedan tridesetogodišnji crnac osvaja i bjelačku publiku pjesmama poput “Sweet Little Sixteen” i “Carol”, između kojih je objavio i vjerojatno najvažniju skladbu “Johnny B. Goode” kao nezaobilazan kamen temeljac rock & rolla.
Ako danas ništa ne bi bilo čudno u tome da se jedan crni glazbenik obraća mlađoj bijeloj publici, jer to je bio i model za uspon hip-hopa na tron najpopularnije crnačke glazbe u 80-im i 90-im godinama, ipak bi i sada bilo gotovo jednako skaredno, neki bi rekli i na granici pedofilije, da jedan gotovo dvostruko stariji muškarac tako žudi za jednom šesnaestogodišnjakinjom. Unatoč snebivanju dijela javnosti Berry je upravo s nizom spomenutih pjesama postao jedan od lidera rock & roll revolucije, uz čiji su se album “One Dozen Berrys” na jednoj stanici vlaka upoznali Mick Jagger i Keith Richards, baš kao što su ga “skidali” i Beatlesi. Sve nakon toga postala je prvo blistava budućnost, a potom i veličanstvena povijest suvremene popularne glazbe. Naime, Berry je najživopisnije od svih oslikao životne drame tinejdžera zaluđenih rock & rollom u tada još prosperitetnoj Americi.
Premda se, za razliku od niza svojih kolega, klonio droga i alkohola, zanimajući se samo za rock & roll, cure, aute i pristojnu zaradu od koncerata kojima je unatoč segregaciji premrežio SAD, Berry će pod udar zakona doći početkom 60-ih jer je potkraj 1959. godine uhapšen zbog sumnje da je imao seksualni odnos sa 14-godišnjom indijanskom konobaricom Janice Escalante koju je “prešvercao” da radi u njegovu rasno mješovitom klubu “Berry’s Club Bandstand” u St. Louisu.
Traženi izvođač
Prvo je bio osuđen na pet godina zatvora, da bi nakon žalbe odslužio godinu i pol kazne, prije koje objavljuje i singl “Come On” (1961.). Neki kažu da je Berry smetao mnogima, pa čak i FBI-u, da mu je Janice bila podvaljena, jer je kao tamnoputi glazbenik bio izuzetno popularan među američkom bijelom omladinom.
Po izlasku iz zatvora, 1963. godine, premda i dalje zvijezda rock & rolla, Berry - inače četvrto dijete crnačke srednjoklasne obitelji iz St. Louisa - pada u onaj isti procijep u koji je upao i niz drugih pionira rock & rolla 50-ih, kad je isti početkom 60-ih prvi put proglašen “mrtvim”. Činilo se da je ta tinejdžerska plesna groznica bila gotova, pop glazba vraćena u “doba nevinosti”, a njegovih hitova bilo je sve manje, ali su ga od zaborava i siromaštva spasili koncerti, a potom i “engleska invazija” čiji su mladi akteri poput Beatlesa, Stonesa, Yardbirdsa, The Who i drugih redom bili opčinjeni njegovim rock & roll rifovima, putenošću stihova, igrom riječi, neodoljivim plesnim ritmom koji je na pozornici do poznih godina pratio famoznim “pačjim hodom”. Sve tamo do postanka Ramonesa, pa i nakon toga, Chuck će ostati najvažnija lektira za svakog gitarista koji se namjerio svirati rock & roll.
Usponom velikih rock festivala, Berry tijekom 70-ih obnavlja popularnost, barem kao traženi koncertni izvođač koji je obožavao namjerno pogrešnim sviranjem vlastitim hitova zavitlavati mlade glazbenike koje je unajmljivao u gradovima u koje je dolazio svirati. Takvog smo ga dočekali i u Zagrebu, 2005. godine, a u jednoj takvoj postavi jednom se prigodom, dok još nije postao poznat, našao i Bruce Springsteen koji je o tom, za njega “sramotnom” iskustvu jer je ispalo da ne zna svirati Berryjeve standarde, svjedočio u rockumentarcu “Hail! Hail! Rock’n’Roll”, snimljenom zahvaljujući naporima Keitha Richardsa 1987. godine u povodu Chuckova 60. rođendana.
Potkraj 70-ih Berry ponovno odlazi u zatvor na četiri mjeseca, taj put zbog utaje poreza, premda bi se moglo diskutirati o tome koliko svojih tantijema, kad su ga drugi kopirali, nikada nije dobio.
Posveta supruzi
Od tada je rezolutno odbijao snimanje novih studijskih, pa čak i live albuma, ali nije prestao nastupati. Godine 1985. uveden je u Rock & Roll Hall Of Fame, iste je godine primio i Grammy za životno djelo, a nakon 38 godina stanke izaći će i njegov prvi novi album jednostavnog naziva “Chuck”, koji je uz pomoć djece, Charlesa i Ingrid Berry, snimio u spomen na suprugu Thelmettu. Umro je spokojno, 18. ožujka u svom domu u St. Charles Countyju, Missouri, a da nije bilo tog i takvog Chucka Berryja, pitanje je bi li svijet ikada upoznao Dylana, Beatlese, Stonese, Beach Boyse, Zeppeline, Springsteena, The Clash, Sex Pistolse, Ramonese, Nirvanu, White Stripese... Ne, nitko nije tako impresivno, poput njega, utjelovio rock & roll kao temelj pop kulture 20. i 21. stoljeća. I zato “Hail! Hail” Chuck Berry!