Borba za malo radosti 'velikog američkog pjesnika i tješitelja'

Priznajem, nepopravljivo sam slab na sastav Wilco i njegovog lidera Jeffa Tweedyja koji je između prethodnog “Schmilco” (2016) i “Ode To Joy” objavio i dva solistička, pretežito akustična albuma “Warm” i “Warmer”. Nema toga što su on i njegov bend objavili, a da meni ne bi bilo po ukusu, a to traje još otkako je Tweedy bio u americana bendu Uncle Tupelo. Kad smo se konačno i upoznali, uoči nastupa Wilca na Zagrebačkom velesajmu u proljeće 2012. godine, tog čovjeka i njegovu umjetnost još sam više zavolio.

Tada mi je rekao i da je “privatno prilično političan, sigurno mnogo više od prosječnog Amerikanca. Ne mogu si dopustiti komfor da budem neinformiran, odnosno da sve prihvaćam zdravo za gotovo. No, kao autor prilično čvrsto stojim na stajalištu da je stvaranje glazbe i umjetnosti teritorij za sebe, jedan mnogo viši teritorij, posebice u duhovnom smislu, nego što je to politika. Mislim da tu i tamo pokušavam ljudima mijenjati percepciju stvari, ali ne želim im govoriti kako da razmišljaju”.

Upravo na tom tragu sazdan je jedanaesti album Wilca, neki kažu najpolitičniji uz “Yankee Hotel Foxtrot” (2011); snimljen prije, no obavljen sedam dana nakon 9/11 napada na njuorške Twinse, a čiju su naslovnicu krasila dva čikaška nebodera nalik klipovima kukuruza. Tada je Wilco bio smatran američkom inačicom Radioheada. No, kako s rezervom treba smatrati tu poredbu, tako treba shvatiti i “Ode To Joy” kao politički iskaz Tweedyja jer kod njega je sve u suptilnosti i potkontekstu.

Čak i kad relativno otvoreno postavlja pitanje kako to da današnji ratovi nikada ne završavaju (“Before Us”) ili kad građanima poručuje da ponesu svoj križ i prozru laži (“Citizens”), to su više komentari koje mrmlja sebi u bradu nego agitacija za ili protiv ovih ili onih političkih stavova. Ako je te i neke druge skladbe moguće svesti pod pojam protestnog rocka i folka, Tweedy je u tome više tih nego glasan jer velike i teške političke teme suspreže pa kontrapunktira malim osobnim, obiteljskim i ljubavnim radostima. No i taj poziv na užitak Tweedy zatamnjuje ne baš veselim iskazima o sebi, supruzi, publici, gubitku roditelja, depresiji i migrenama od kojih boluje.

Kod njega je gotovo sve u detaljima, šparnosti i relativno otvorenim završecima, kao kod Carvera, ali zato su melodije, slično akustično-električnom i toplom “Sky Blue Sky”, dovršene i savršene u onom smislu u kojem se to znalo reći za McCartneya ili Lennona pa i “tihog Beatlea” Harrisona s kojim se Tweedy čini duhovno najbližim. Pri tome, “Ode To Joy” je i soft-rock i alter-rock album, a to pomirenje dvaju dijametralno suprotnih žanrova svakim ponovnim slušanjem čini ga dubljim, smislenijim i ljepšim.

“Rekao bih da su moje pjesme nastajale unatoč problemima koje sam imao”, kazao mi je uoči koncerta 2012. godine Tweedy, a to vrijedi i za novi album Wilca; svojevrsnu potragu za proplamsajima užitka u miru doma kojima sebe, posredno i nas, spašava od političkog, svjetonazorskog, ekonomskog, moralnog i svakog drugog sunovrata današnjeg svijeta. To je unutarnja, ali ipak borba za malo svakodnevne radosti iz “tihog pojačala” i delikatnog pera “velikog američkog pjesnika i tješitelja” kako je Tweedyja nazvao cijenjeni pisac kratkih priča George Saunders.