Bolje od Štulića: Pjesnici iz Splita napokon skinuli s trona najvećeg gradskog pjesnika i frontmena Azre!

ZAGREB - Gotovo jedina korist od Lijepe naše, koju unatoč prirodnim i ostalim ljepotama oni pri vlasti, kapitalu i oltaru - u ime nacije, novca i Boga - čine amoralnijom i ružnijom od Sodome i Gomore, jesu albumi poput novog, zamalo remek-djela TBF-a “Pistaccio Metallic”.

No, upirati prstom u uzročnike stanja više nema svrhe, sada je glavna igra duhom velikih pjesnika što vjernije i istinitije opisati sve one kancerogene izrasline na svoj širini i dubini zahvaćenog tkiva jednog terminalno bolesnog društva u kojem “imamo sve, a nemamo ništa”, kako već u prvoj, ritmički afrikaniziranoj pjesmi “Tragični junak” precizno konstatiraju Saša, Mladen i Luka.

Kese od Keruma

To nije samo prokletstvo Splita, pa čak ni Hrvatske, nego i velikog dijela svijeta, ali baš je Split taj gdje se svi ti problemi tako shizofreno odražavaju, kao u epohalnoj “Grad spava” s kojom je TBF - zauvijek ili zamalo - skinuo Johnnyja s trona najvećeg gradskog pjesnika kojeg je iznjedrila ovdašnja popularna glazba.

Azrina “041” iz daleke 1981. danas zvuči poput kamilice, pomalo plošno, nevino, pa čak i idilično u odnosu na crnilo skladbe “Grad spava” u kojoj “mularija riga po zidićima i klupama” dok iz “BMW-a urla cajka na mukama”, “vitar raznosi kese od Keruma” jer “od alkohola nema boljeg seruma”. Ali, nije to samo splitska slika.

Novovjeka sinteza

Svi naši gradovi postali su puni “straha i prezira”, cura koje “vole cajke i krešte ko papige”, muških “s majicom s abecedom”. Riva, a može i Cvjetni, “čista je koliko su šporki milijuni koje su na njoj zaradili pizduni”, za elitu su tu Marjan, a može i Podsljeme, s “kranovima” i “besramno skupim stanovima”. U međuvemenu mi se dolje anesteziramo dok ne otupimo u plavičastoj maglici TV ekrana ili “uvik smo kontra”, ali rijetko za istač i na ulici.

TBF je u petnaestak godina diskografske karijere postao toliko originalan, bitan i nezaobilazan sastav da možda više i nema smisla tražiti eventualne korijene njihovih radova, no ima rezona napisati kako je “Pistaccio Metallic” neka vrst novovjeke sinteze velikih albuma poput “What’s Going On” Marvinea Gayea, “Sunčane strane ulice” Azre, “London Callinga” The Clasha i “Original Pirate Material” The Streetsa.

Sva četiri spomenuta albuma na fascinantan su način prelomili izrazito osobne i rafinirane diskurse neprijeporno genijalnih pjesnika s gradskim neurozama i problemima koji guše društvo u najširem smislu tog pojma.

Građani, Zemljani

Upravo te značajke sadrži i “Pistaccio Metallic”, prepun superinteligentnih opservacija o trenutku u kojem se nalazimo privatno, kao građani, kao državljani, na koncu i kao Zemljani.

Doduše, može se reći kako takav diksurs nije nov u opusu TBF-a, ali čini se kako je ovaj put sinteza stihova, rapa, pjevačkih dionica i glazbe izvedena bešavnije negoli na bilo kojem dosadašnjem albumu TBF-a.

Barem pola pjesama ima jak hitovski potencijal, a autorski, odnosno gledajući na pjesničku jačinu pojedinih skladbi, “Pistaccio Metallic” samo je zeru slabiji od antologijskog “Maxon Universala”. U suštini ovo je funk album s podjednakim nagnućem ka popu i hip-hopu, i gotovo da bi se moglo reći kako je u slučaju TBF-a funk postao novi punk.

Tematski, “Pistaccio Metallic” nudi raspon od krvavog raspada braka u “Materi”, preko splitske shizofrenije u “Grad spava” i “Vrag (Dobar dan profesore Voland)”, do kroničnog debilizma nacije u “Spin doktor” i “Uvik kontra” te oslikavanja superkapitalizma (“Tragični junak”, “San”) koji robu proizvodi u Kini, a ljude gazi u ime samo jednog božanstva - Pohlepe.

Pad koncentracije

Da sve ne bi bilo precrno, tu su “Veseljko” i “Pozitivan stav”, iako se potonja bavi AIDS-om. Odjavna, smirena i donekle utješna “Uspavanka” savršeno zaokružuje tematski opus “Pistaccio Metallica”, a jedini pad koncentracije izražen je u “Dalmatinu”, pjesmi koja je zafrkancija na temu autoceste i najgorih dalmatinskih glazbenih estradluka, ali rekao bih da ni TBF-u to nije nužno, kao što se ni Hladnom pivu nije potrebno sprdati s kirvajem i narodnjacima. Sprdnja je očita, ali ipak je i to neka vrsta koketerije s lenom prirodnih neprijatelja.

Služeći se velikom istinom TBF-ovih kolega i izravnih konkurenata za status najboljih mjeritelja pulsa nacije, Hladnog piva, moglo bi se reći kako ne bi bilo ni ovakvih rima da nam nema ovakve domovine. Pri tome oba, najbolja domaća benda pjesme pišu iz najdubljeg mogućeg poriva. Ne da zarade novac, iako im treba poželjeti da što bolje žive od svoga rada, nego zato što osjećaju potrebu da iz sebe izbace sve ono što i njih i nas žulja, grebe, guši i davi.

Poput Jurice i Ante

Usto, TBF i Pivo to čine u maniri najboljih sociopolitičkih komentatora, ako treba analitički poput Jurice Pavičića i duhovito poput Ante Tomića, ali uz jednu veliku razliku koju čini - glazba.

U tom su smislu recentna djela i promišljanja TBF-a i Hladnog piva najpouzdaniji, najvredniji i najtrajniji znakovi vremena u kojem živimo na ovom djeliću Europe, naš odraz u ogledalu i neušminkana freska jednog bolesnog društva uz “šume, gore, rijeke, more” s kojima ionako ne znamo što ćemo, a u kojem je neprilagođenoj manjini sve teže opstati.

Prilagođena većina

No, možda je i naizgled prilagođena većina - nagovješćuju to i neke nedavne ankete - napokon spremna progledati i tražiti smislenije i pravednije društveno uređenje od turbokapitalizma u kojem se za oblekicu, mobača i tutača u pistaccio metallic boji, iluziju o bogaćenju rezerviranog za Kutle, Sanadere, Kerume i nekoliko tisuća vezira i menadžera te petnaestak minuta u lažnome svijetu glamura spremno odrekla radnih, socijalnih, zdravstvenih i svih drugih prava koja je do prije dvadesetak godina kolektivno uživala u mrskoj joj crvenoj boji.

Baš tako, danas “imamo sve, a nemamo ništa”. Možda nam se i zato čini da smo jučer, kad naizgled nismo imali ništa, zapravo imali sve.