MOGLO JE I KRAĆE

BLAGDANSKI ROBBIE WILLIAMS Šarmantan no preopsežan božićni album britanskog pop kralja

 Boris Kovačev / CROPIX
 

Bacite li ovih dana pogled na top liste najprodavanijih albuma Amerike i Velike Britanije, ma što god “najprodavaniji” danas uopće značilo, zapazit ćete da su se u gornji dom vratili božićni album iz minulih godina u rasponu od Michaela Bublea preko Mariah Carey i Diane Ross do Binga Crosbyja. Jedini novi božićni album koji je dospio do vrha, barem britanske top liste, jest onaj Robbieja Williamsa koji, po tko zna koji put u njegovoj karijeri, ništa nije učinio na američkom tržištu. Sjećate se, osim svojim “regularnim” albumima, pokušao je Robbie osvojiti Ameriku i albumima poput “Swing When You’re Winning” i “Swings Both Ways”, no sreća ga nije htjela, a ‘ko za peh, još se u isto doba na američkom tržištu probio glasovno i tehnički superiorniji Michael Buble.

Doduše, nadao sam se da će šarmom Robbie osvojiti Amere, kao što je u domovini i na europskom kontinentu, od koje se UK neumitno “odcjepljuje”, postao pop kralj. Ipak, to se nije dogodilo, a neće ni s “američki” ustrojenim “The Christmas Present”; snimljenim u Los Angelesu, Las Vegasu, Vancouveru i Londonu. I opet šteta, jer unatoč manama, prvi Robbiejev božićni album ima u sebi nešto od božićnih klasika Franka Sinatre, Deana Martina, Tonyja Bennetta i njihovih kolega po orkestru i mikrofonu pa i orkestracija koje u sjećanje prizivaju epohalni božićni album “A Christmas Gift For You” Phila Spectora i njegovih štićenica i štićenika iz 60-ih.

Naime, Robbie je simpatičan dok “kliže” dobro poznatim božićnim hitovima, makar to čini bez vokalne perfekcije kakva krasi Bublea, a orkestracije su ukusne i raskošne, vickaste i zabavne. Da je odlučio zapucati iz svog raspoloživog oružja potvrđuju i dueti s Rodom Stewartom “Fairytales” i “It Takes Two”, Bryanom Adamsom “Christmas (Baby Please Come Home)”, Jamiejem Cullumom “Mery Xmas Everybody” (obrada glam-rock grupe Slade) i njemačkom pjevačicom Helen Fischer “Santa Baby” pa čak i, pazite sad, s boksačem Tysonom Furyjem “Bad Sharon”. Još su mu samo falili Shane MacGowan ili Paul Gascoigne pa bi galerija bila potpuna, ali na dvostrukom albumu s čak 28 pjesama, koliko god pohvalno bilo da Williams prilaže i niz novih koje je napisao s kolegama, ipak ima praznog hoda, a i neuvjerljivih izvedbi.

Prvenstveno samog Williamsa koji ni svojim šarmom barabe nježnog srca i čovjeka koji će vas pokušati nasmijati čak i kad je u depresiji ne može prikriti da je inferioran antologijskim izvedbama hitova koje je odabrao. Fućkaj ga, ali kako nadmašiti Darlene Love, Earthu Kitt, Ellu Fitzgerald, Deana Martina, Andyja Williamsa, Mela Torméa, Nata Kinga Colea ili Tonyja Bennetta? To je pitanje na koje odgovor nema ni ikonični Robbie Williams, ma koliko se dobro zezao u vlastitim skladbama poput “Let’s Not Go Shopping”, “Happy Birthday Jesus Christ”, “Snowflakes” i “Bad Sharon”.

One koje pak vuku na Britpop 90-ih, njegovu (pret)povijest iz Take That ili glam-rock 70-ih manje su dojmljive. Da je pročistio repertoar te ostao ukotvljen u tipičnim easy listening orkestracijama mogao je imati još dojmljiviji božićni album i biti baš kul u takvom izdanju, no i ovako je iznad dojma koje biste mogli steći na temelju kritika sve mu nesklonije britanske štampe.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 05:41