More nas od škoja dili i bez nas je pusta vala
ka da smo za život cili pobigli sa parangala…
Riječ je o stihovima pjesme “Bodulska”, u kojoj je tekst Jakše Fiamenga u svojim povremenim izletima na Omiški festival uglazbio Zdenko Runjić. O skladbi, koju je prije 37 godina otpjevao oktet DC Gibonnijeva oca Ljube Stipišića, a koja na uvjerljiv način svjedoči o životnom putu i emocijama bodulskog barda dalmatinske (klapske) pjesme. Točnije, dojmu da je Fiamengo, unatoč silnim književnim i festivalskim nagradama te laskavoj tituli akademika, svojim srcem i duhom zapravo ostao u rodnoj Komiži. S gajetama, falkušama, kapljicom viške vugave, Modrom špiljom, Palagružom... Sa svojim Mardešićima, Božanićima, Bogdanovićima…
Da je za njima i te kako patio na splitskoj rivi. Nema nikakve sumnje da ga varavi svijeta sjaj ni u jednom trenutku nije odvojio od bodulskog iskona. Tu tezu Jakša je samo podgrijao kasnijim (klapskim) pjesmama “Kad se odmota stara tunja” i “Sutra ćete ponit”. Stihovima o ljudskoj prolaznosti na bodulski način. Toliko dojmljivim da će potonja, makar klapska i dalmatinska, zazvučati silno uvjerljivo i bolno na sahrani prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, jednog od najpoznatijih kajkavaca i Zagoraca.
Klapa je krug
Klape i klapska pisma zapravo su najčvršća konstanta u životu Jakše Fiamenga. Zakletog bodula široke, ali ranjive duše.
- Sve što znam o životu, sve što sam otkrio naučio me zapravo cvrčak - tako će Jakša na svoj poseban način iskazati svoju pripadnost moru i otocima, maslini i lozi, Dalmaciji i Sredozemlju.
U svojem je komiškom djetinjstvu guštao u zvuku, što je zastao negdje na pola puta od crkve do konobe. Gotovo do posljednjeg daha ostao je vjeran klapskoj pismi. U suradnji s već spomenutim Zdenkom Runjićem, Arsenom Dedićem i najviše sa skladateljem renesansnog duha, Dubrovčaninom Krešimirom Magdićem (“Kad mi bude leći”, “Poslanica Hanibalu”, “Da mi se providi”...) Posebice je, pak, bio odani vojnik Festivala dalmatinskih klapa u Omišu.
“Klapa je krug, a središte mu je u Omišu.” Ta Jakšina misao krasi službenu stranicu klapskog festivala. Gotovo je nemoguće nabrojiti ne samo sve pjesme, nego i scenarije i sinopsise koje je Fiamengo podario omiškoj pjaceti. Kako zaboraviti njegovu autorsku večer u Omišu, na koju je stigao i Oliver Dragojević!? Usred ljeta, kad nezaboravni Velolučanin nije ni pomišljao na komercijalne koncerte, ali ni na odbijenicu pjesniku, čije je uratke s guštom interpretirao.
Dvornik i Jakša
I tko zna koliko bi trajao Fiamengov početni bijeg od plovidbe nemirnim vodama hrvatske lake glazbe da ga prije 40 godina na splitskoj rivi nije (pre)sreo legendarni Zdenko Runjić. S poštovanjem, ali i više nego jednostavnom komunikacijom: “A jebenti, zašto mi vi ne napišete neku pismu?”
Mnogi zaboravljaju da Runjić nije bio samo izuzetan skladatelj, već i vješt tekstopisac (Molitva za Magdalenu, Stine, Skalinada, Malinkonija, Poeta…), pa je bio i dodatno izbirljiv u potrazi za privlačnim stihovima. Jakša je stoga imao povlašteno mjesto u maloj, ali odabranoj skupini pjesnika tekstopisaca (Tomislav Zuppa, Drago Britvić, Momčilo Popadić, Krste Juras…), čiji su uraci na sretan način spajali “klasičnu” s (za glazbu) primijenjenom poezijom.
Zdenko i Jakša “kliknuli” su na prvu “Nocturnom”, koji je bio ne samo nagrađen na odavno zaboravljenom MESAM-u, već i jasno i glasno najavio kako će godinama spomenuti tandem za tren prerasti u nenadmašni tercet s Oliverom Dragojevićem.
- Dok sam tipkao pjesme za njega, preko ruba makinje vidio sam Olivera. Baš kao što ga je Runjić vidio preko ruba klavira- na svoj je način Jakša tumačio suradnju sa Zdenkom i Oliverom.
U njihovu kreativnom druženju “zapivala je klapa ispod volta”, dok je “Nadalina zamišala jaja”. Oliver je (ne)poznatoj dami zapjevao “Infišan san u te”. Zazvonila je kultna “Karoca gre”… Šezdeset je pjesama napisao Jakša za Olivera. Međutim, nije bježao ni od drugih, mahom dalmatinskih zvijezda zabavne glazbe. Od Tereze (“Na kušinu”, “Dalmatinko”), Meri Cetinić (“U prolazu”, “Lastavica”), Mila Hrnića (“Slađe od vina”)… Bibinjski pjesnik Ante Sikirić nije zapravo bio do kraja originalan u svojim nepravedno napadanim stihovima “Nek ti kušin bude stina”. Jakša, Oliver i Zdenko dobili su prije 34 godine prvu nagradu publike u Opatiji za stihove “Ja ti nudim samo kamen ispod glave”.
U Fiamengovu životu važne uloge imali su Miljenko Smoje i Momčilo Popadić. Kao 20-godišnjak Jakša je s Popom izdao zajedničku zbirku pjesama “Pod obećanom zemljom”. Za Smojin opus vezana je pjesma “Laku noć, Luigi, laku noć, Bepina”, ali (ne)izravno i “Antonio” iz filma “Servantes iz malog mista”. Uostalom, sva su se trojica motala hodnicima i sobama Slobodne Dalmacije, koja im je godinama bila novinarsko i književno utočište.
- Kao glavni urednik s ponosom ističem da su Pop, Jakša i Smoje dio naše redakcije. A nisu i jedini novinari Slobodne koji su probili barijeru anonimnosti mimo “sedme sile” - znao je zadovoljno zboriti pokojni Joško Kulušić, najuspješniji urednik Slobodne svih vremena.
Nije lako nabrojiti ni sva Jakšina književna djela, a još i teže sve nagrade, koje je zaslužio svojim stihovima i prozom. Od prestižne “Vladimir Nazor” do njemu posebno drage “Tin Ujević”, koja je na simboličan način vezala dva dalmatinska pjesnika - boema.
Za Jakšom tuguje cijela Dalmacija. Ne samo njegov Split i Komiža. Oplakuju ga Dubrovački trubaduri, zadarski lutkari, omiški “gusari” te šibenski klapaši i glumci. Kao da je cijelu Dalmaciju Fiamengo prije 30 godina ujedinio svojim scenarijem u predstavi “Morsko more”. Mediteranskom pričom, koja se i danas spominje kao najbolje otvaranje Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku. Pred šibenskom (i hrvatskom) publikom zaigrale su zadarske glumice Milena Dundov i Gabrijela Maštruko, iz Splita je stigla (onda) mlađahna Bruna Bebić Tudor.
Iz “Morskog mora” isplivao je glumački (i pjevački) potencijal iskusnog Šibenčanina Mate Gulina, koji je potom toliko puta odigrao ulogu svećenika da ga na ulici prolaznici oslovljavaju s “velečasni”! A sve se dogodilo više nego slučajno. Vlak, koji je vozio Šibenčane na “Dane Šibenika u Beogradu” pokvario se kod Nove Gradiške, pa su iz različitih vagona izašli direktor MDF-a Drago Putniković i hvarski redatelj Marin Carić te autor ovih redaka. Dva bodula, Marin i Ivo, uspjeli su uvjeriti trećeg otočana, Dragu, da su, kad je riječ o otvaranju festivala, na red došli Marin Carić i Jakša Fiamengo. Marin i Drago odavno su našli svoj “trag u beskraju”, sad im se, eto, pridružio i Jakša. Da umjesto “morskim” plove nebeskim morem.
‘Rojena valo’
Stara je istina da smo svi mali na ovom svijetu. Posebice pred smrću. Neizbježnom ljudskom sudbinom. Da nas teška bolest nerijetko dovodi do očaja. Međutim, i u takvim je trenucima pjesnički boem Jakša sačuvao vedar duh, dobroćudnost i navadu da se (gorko) našali na svoj račun.
Pri kraju ne tako davne promocije etnomuzikološkog djela “Žene u klapskom pjevanju” profesorice Vedrane Milin-Ćurin u Šibenskom gradskom muzeju bodulskog sam pjesnika najavio koristeći staru, pomalo otrcanu frazu: “A sada šećer na kraju, Jakša Fiamengo”. Već vidljivo izmučen šećernom bolešću, reagirao je ironično poput svojeg prijatelja Arsena Dedića: “Ivo, molim te, ne spominji mi šećer!”
Po zimskom moru i vjetru Jakša se zauvijek vratio u rodnu Komižu. Da bude prvi susjed (davno preminulom) Ranku Marinkoviću. Vratio se u svoju “Rojenu valu“, skladbu, koju je Oliver zapjevao prije 32 godine. Pjesmu, koja stihovima dodatno potvrđuje početnu tezu o autorovoj neraskidivoj vezi s rodnim otokom.
“I nek je proklet ko mi tebe ote, rojena valo, lipi moj živote…“
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....