Mogu samo zamisliti koliko se steglo srce jadne djevojke kad je prvi put ugledala Dunston, dio Gatesheada južno niz rijeku od Newcastle upon Tynea, odakle je bio moj tata.
Tvornice i rampe za ugljen. Kuće u nizu koje gledaju jedna na drugu na strmoj nizbrdici Scotswood Roada. Muškarci čađavih lica koji se vuku kući s posla. Posvuda kuće uništene bombardiranjem. Vjetar i kiša koji ne staju.
Povrh toga, naravno, provodilo se i racioniranje koje se nastavilo još devet godina nakon što smo "pobijedili" u ratu. Okus hrane pogoršao se zahvaljujući britanskom običaju da sve treba kuhati dok ne ispari i zadnji atom, pa se tako svaki obrok pretvarao u tanjur sivkastog mulja.
Promo ...