Arctic Monkeys: Nova veza rock’n’rolla i mini-suknji

ZAGREB - Od epohalnih rezultata o povijesno najbržoj prodaji debija “Whatever You Think I Am, That's What I'm Not” prošlo je pet godina, a u tom razdoblju Britanija nije izbacila gotovo niti jedan sjajan novi bend - koji bi se mogao natjecati s tržišnim statusom Arctic Monkeysa. U tih pet godina ni Arctic Monkeys nisu dobacili do komercijalnosti Coldplaya, a nakon podjednako uvjerljivog, ali ipak ne toliko tiražnog “Favorite Nightmare” vlastitu su popularnost srozali retro-rock albumom “Humbug”.

Duhovito o seksu

“Suck It And See”, dakle, trebao bi povratiti dio publike zagubljene zbog promjena sačinjenih po obrascu po kojem su Arctic Monkeys od sljedbenika filozofije The Clasha i Libertinesa postali poklonici Creama i Led Zeppelina, psihodeličnog i surf-rocka. Nisam bio nesklon takvoj tranziciji, ali čini se kako je publika, zbunjena i pomalo razočarana novim kursom, donekle opravdano odustala od “Humbuga”. Stoga je ugodno konstatirati kako je “Suck It And See” prohodniji je i melodiozniji iako je nešto psihodeličnih tonova zadržano i u novim pjesmama.

Pozitivno je i to što Alex Turner besramno pjeva o onome što gotovo da više nije, a nekoć je bila glavna tema rock’n’roll pjesama. Pogađate, riječ je o seksu, a na tom terenu Alex zna biti i duhovit i uvjerljiv.

On inteligentno piše i o ljubavnim jadima pa nove pjesme Arctic Monkeysa obiluju sjajnim dosjetkama poput “Zvao sam da čujem glas razuma, javila mi se telefonska sekretarica” ili “To nije suknja, mala, to je odrezana sačmarica i samo se nadam da si naciljala mene”.

Nadalje, Arctic Monkeys pokušavaju biti zabavni, shvaćajući da je oko njih premalo zabavnih rock bendova koji se seksa srame koliko i Benedikt XVI, a zanimljivi su i kad se okrenuti luzerskoj poetici country-pop zvijezda 60-ih.

Turnerov croonerskiji pjevački stil, proizašao iz njegovih “poslića sa strane” poput The Last Shadow Puppetsa ili nedavnog EP-a za film “Submarine”, funkcionira bolje negoli na “Humbugu”, tim više što u “She's Thunderstorms”, “Reckless Serenade”, “Piledriver Waltz””, Love Is A Laserquest” i naslovnoj “Suck It And See” Arctic Monkeys nalikuju The Smithsima kad bi u njima umjesto Morrisseya za mikrofonom stajao Richard Hawley ili Jarvis Cocker.

Zarazni refren

To su, unatoč malo prenaglašenom samozadovoljstvu, najupečatljivije skladbe na albumu, uz “Black Treacle” koja zvuči kao da Pixies izvode Byrdse, surfersku “The Hellcat Spangled Sha La La”, “That’s Where You’re Wrong” koja podsjeća na House Of Love i “Brick By Brick” na tragu najboljih skandinavskih rock bendova 90-ih poput The Hellacoptersa i sa zaraznim refrenom o zidanju rock’n’rolla, ciglu po ciglu.

Šteta što tu razinu Monkeysi nisu dosegli i u dvije-tri psihodelične i hard rock pjesme u sredini albuma koje iznova ostaju ispod dosega Queens Of The Stone Agea. Možda Arctic Monkeys nisu na razini najboljih američkih bendova današnjice, ali nisu ni daleko od toga, a ponovo su vratili i vjeru u sebe i u britanski rock’n’roll. Publika je na potezu.