U utorak 23. srpnja na Dubrovačkim ljetnim igrama zajednički nastup održali su ansambl Antiphonus i gitarist Petrit Çeku. Program koncerta u Kneževu dvoru sastojao se od skladbi španjolskih autora različitih vremena nastanka i skladateljskih stilova.
Večer je započela skladbom "El cant dels ocells", katalonskom božićnom pjesmom u obradi skladatelja Bernata Vivancosa. Ova skladba nježnih i sjetnih melodijskih linija svaku strofu iznosi u zvuku različite gustoće, od eteričnog solističkog zapjeva na početku pa sve do polagane, guste podloge u kojoj glasovi postupno ispunjavaju i preplavljuju prostor. Posebnost izvedbe bila je i u tome što je skladba izvedena iza pozornice, tako da publika pjevače nije mogla vidjeti, nego samo slušati.
Uslijedila je izvedba ciklusa "Siete canciones populares españolas" Manuela de Falle, koja je vješto iskorištena za izlazak pjevača na pozornicu. Pred publikom su se pojavljivali jedan po jedan, pri čemu je svaki izveo po jednu pjesmu iz ciklusa. To se odlično nadovezalo na prethodnu izvedbu u dramaturškom smislu, a ujedno je oplemenilo samu skladbu jer je karakter svake pjesme, osim iz nota, proizlazio iz individualnoga glasa svakog pojedinog pjevača.
Sredinu večeri obilježile su skladbe "Córdoba" i "Cataluña" Isaaca Albéniza u izvedbi Petrita Çekua. Kad nastupe glazbenika slušamo uživo, često neki dijelovi skladbe na slušatelja ostave malo bolji dojam, dok neke pojedinosti, iako zanemarive, zazvuče malo slabije. No u izvedbama Petrita Çekua doista svaki trenutak zvuči izvanredno precizno, jasno i čisto, a bogata raznolikost zvukova koje uspijeva izvući iz gitare izvedbu svake skladbe čini očaravajućom. Između dviju Albénizovih skladbi ansambl Antiphonus izveo je šaljivo djelo "La bomba" renesansnog skladatelja Matea Fleche.
Na kraju koncerta izveden je ciklus pjesama za zbor i gitaru "Romancero gitano" Marija Castelnuevo-Tedesca. Antiphonus je ovo djelo već izvodio na Igrama prije nekoliko godina, ali u posve drugom ambijentu, na otvorenom, u dvorištu jednog dubrovačkog ljetnikovca. Promjena prostora donijela je ovu skladbu u posve drugačijem obličju jer su se glasovi ansambla i zvuk gitare, odbijajući se o zidove, spojili u homogenu zvukovnu cjelinu koja je od pjesme do pjesme mijenjala svoj karakter, od poput rijeke tečnog u pjesmi "Baladilla de los tres ríos", glasnog i grubog u pjesmi "Puñal" ili uzvišenog u "Cuando yo me muera".
Spoj glasova i gitare, bez pretjerivanja, savršeno zvuči u dvoru koji ima odličnu akustiku i u kojemu inače tihi instrumenti ili glasovi budu nošeni prostorom i dobivaju posebnu moć. Stoga je ova nepogrešiva kombinacija izvođača i prostora već unaprijed obećavala užitak u slušanju, što su izvođači i više nego ispunili. Ovaj odlični koncert nagrađen je glasnim pljeskom i ovacijama, a publika već može priželjkivati ponovni nastup ovih glazbenika u nekom od sljedećih izdanja festivala.