Treba li odabrati samo jedan album koji najvjernije odražava najvažnije odlike Parnog valjka, onda bi taj izbor, unatoč studijskim albumima iz 80-ih impregniranima njihovim najvećim hitovima, pao na “Bez struje: Live In ZeKaeM” iz 1995. godine.
Upravo je s tim albumom Valjak ponovno izmislio sebe, pokazao da unplugged format nije rezerviran samo za MTV produkciju nego da se u (po)ratna vremena i u nas mogu realizirati svjetski relevantni koncerti i live albumi te potvrdio da je bio i ostao najjači uživo, često podižući letvicu profesionalnih dosega.
Strast, volja i želja
S tom sam mišlju krenuo na prvi od dva slavljenička koncerta Parnog valjka kojim bend obilježava 40 godina postojanja. Unplugged nastup u intimnijoj Maloj dvorani Doma sportova učinio mi se potencijalno interesantnijim od električnog u Velikoj dvorani koji sam odlučio preskočiti. Ne kažem da sam u pravu, ali od unplugged Valjka dobio što sam i očekivao. OK, nema nakon 40 godina velikih uzbuđenja i iznenađenja, tome obljetnički koncerti ni ne služe, ali još ima i strasti i volje i želje da se Valjak po n-ti put dokaže kao sastav velikih profesionalaca s najdužim kontinuranim radnim stažem na našoj rock sceni, čak i ako su od izvorne postave ostali samo Hus i Aki. No, dugo su u bendu i Preksi za basom, Brk za gitarom i Bero za klavijaturama, a sad već i Tina za mikrofonom pa smo se baš na tu postavu Valjka nekako najviše i navikli. Defacto, od postave koja je realizirala “Bez struje” nedostajao je samo Šolc za bubnjevima po kojima sada jednako uvjerljivo lupa Dado Marinković.
Ovacija za ovacijom
U kontekstu intimnijeg unplugged nastupa s gudačima za publiku koja sve hitove zna napamet i zdušno ih pjeva s Akijem, slažući ovaciju za ovacijom, aplauz za aplauzom, najvažnije odlike Valjka sjajno su došle do izražaja. Na maštovito projektiranoj pozornici nalik parkiću u centru grada, s klupicama, telefonskom govornicom, zidićima i živicom te uz perfektan razglas Husovo nagnuće ka melankoliji i nostalgiji bilo je poput vremeplova upravljenog ka sretnijim, jednostavnijim i mirnijim vremenima. Ne kažem da su ikada takva ovdje bila, ali Hus mi se godinama činio kao čovjek koji je prerano u životu, negdje malo nakon što je navršio tridesetu, počeo žaliti za idealima iz tinejdžerskih dana. Takav njegov diskurs u 80-ima mi je znao dignuti živac, no odavno više ne. Em je Hus dovoljno star da opravdano s nostalgijom gleda na vlastitu mladost, em sam i ja ostario, em nam se prohujala vremena čine normalnijima.
Nostalgija i melankolija - potvrđeno na sentimentalnom, gotovo dvo i pol satnom unplugged koncertu, krcatom hitovima iz svih faza karijere - moćno su pogonsko gorivo i za bend i za publiku koja tako vjerno prati Valjak jer se ljudi vole sjetiti kako im je nekoć bilo bolje nego danas, čak i ako nije. U takvoj prizmi zanimljivo je bilo iznova slušati Husove pjesme u kojima je ljubav glavni pokretač svega u (njegovom) životu. Gledajući ga, još i danas mladolikog, sa šeširićem u stilu Neila Younga, učinilo mi se kako se njegove pjesme odnose i na minule ljubavi i na sadašnju suprugu, kao da se iznova zaljubljuje u istu osobu. Ako je tako, onda je to lijepo jer pokazuje Husovu vjernost onome što smatra najvažnijim u životu, a u to spada i rock od kojeg Hus, zajedno s vječitim compadreom Akijem čija je scenska energija i danas nepresušna, nipošto ne želi odustati.
Bez trubača i narodnjaka
Nema kod njega farbanja kao kod Bregovića koji će s trubačima i narodnjacima tržiti i nakaradnu postavu Dugmeta. Hus je pošteniji pa mi je drago što je Valjak u Zagrebu na 40. obljetnici okupio više ljudi nego istim povodom Bregović s falš Dugmetom. Ako se nekoć i govorilo da je Dugme ovdje odigralo rolu Beatlesa, danas je izvjesno da je Valjak postao našom inačicom Stonesa, premda su usporedbe s Aerosmithom oduvijek bile preciznije. Niz Husovih pjesama ugodno je ostario, unplugged aranžmani su bili i ostali perfektni, a izvedbi se nema što prigovoriti jer Valjak čine neki od najboljih profesionalaca ovdašnjeg rocka. Stoga, sretan rođendan Valjku, uz napomenu da sam jednako uživao na nedavnom unplugged nastupu Psihomoda u Gavelli te da slične koncerte očekujem i od Hladnog piva.