ERIC VIDOVIĆ

Aleksandar Dragaš: Ima li na globalnoj pop sceni mjesta za domaću verziju Eda Sheerana

Eric Vidović
 Matija Djanješić/Cropix
Album mladog Erika s pjesmama na engleskom i hrvatskom verzijom "Reci mi" skockan je po kurentnim uzusima globalne pop glazbe

Eric Vidović mnogima je zapeo za uho kao najmlađi natjecatelj ovogodišnje Dore. Da se mene pitalo, baš bi njega s "Reci mi", plesnom pop pjesmom s adiktivnim refrenom naslonjenu na gitaristički rif hita "Seven Nation Army" The White Stripesa, poslao na Eurosong. Nije tako bilo, no Eric je potpisao za Universal Music Croatia i nedavno objavio debi album "I Am Eric" za koji je u Americi "zadužen" Republic Records, jedna od diskografskih kuća u sklopu najvećeg svjetskog diskografskog koncerna UMG (Universal Music Group).

Ovo "zadužen" može značiti mnogo, malo, ali i ništa. Mnogo, ako Republic odluči promovirati Erica i na američkom tržištu, malo ako mu ne posveti dovoljno pažnje i napora, a ništa ako odluči ne objaviti njegov album na američkom tržištu premda je njegov prvijenac "I Am Eric" ionako već dostupan svakome tko ima pristup bilo kojoj streaming platformi u bilo kojem dijelu svijeta.

Nova generacija

Izvođači to često niječu, ali diskografi su još češće ključni u etabliranju nekog glazbenika pa ako je neki hrvatski izvođač "okačen" na streaming platformama to također znači malo ili ništa za proboj van "regiona". Ako iza sebe nema "mašineriju" koja će ga pogurati i učiniti, ovo glupo zvuči ali je baš tako, vizibilnim slušateljima.

Nitko nema kristalnu kuglu pa da vidi hoće li i kako mladi Eric proći izvan Hrvatske, no njegov nastupni album s deset pjesama na engleskom i hrvatskom verzijom "Reci mi" doista je "skockan" po kurentnim uzusima globalne pop glazbe. Važna Ericova prednost je i što se u taj pothvat upušta kao dvadesetogodišnjak koji nema što izgubiti, a ne nakon dvadeset godina isključivo ili dominantno hrvatske glazbene karijere.

Uostalom, Eric je pripadnik one hrvatske generacije koja automatski razmišlja globalno jer joj to tehnologija i povezanost sa svijetom omogućavaju. Nažalost, mi još nismo dočekali da jedan hrvatski glazbeni izvođač ostvari globalnu prisutnost u pop glazbi - nekoliko je godina to polazilo za rukom Bambi Molestersima, ali u manje kurentnom odjeljku rock glazbe - pa je pitanje hoćemo li tako nešto dočekati i s Ericom jer nije on jedini koji pjeva na engleskom jeziku s mišlju da uspije van Hrvatske i "regiona".

Da se razumijemo, "I Am Eric" nije, kako bi to Englezi rekli, "moja šalica čaja", no niti sam u 55. godini života ciljana publika Erica, niti sam na TikToku pa ni na Facebooku ili Instagramu, a slabo idem i na YouTube. Ostaje pitanje zašto bi se netko u Americi ili Velikoj Britaniji bavio Ericom, ako u "svom dvorištu" ima dovoljno "Erica". No globalni pop ukus i jest globalni.

Sjetimo se brojnih Šveđana koji su se jako izvještili u toj igri, a i talijanski bend Maneskin nakon pobjede na Eurosongu hara top listama najslušanijih pjesama u mnogim državama i van domicilne Italije te je nedavno objavio singl "I Wanna Be Your Slave" s Iggyjem Popom.

U takvoj konstelaciji ni Eric nije bez šansi, ako ga UMG "gurne" prema publici koja se već "zalijepila" za Eda Sheerana ili Johna Newmana ili Harryja Stylesa. To"ako" je veliko "kao kuća", a stoji i pitanje bi li Dua Lipa ili Rita Ora uspjele da im roditelji nisu s Kosova preselili u London, no Eric i bez takvog preseljenja ima čime "zacimati" internacionalnu publiku.

Ljepljivi refreni

Njegove melodije lagano klize, refreni su mu jako ljepljivi, glas instantno prepoznatljiv, gitaristički "ficleki" zgodni, a uz pomoć producenata vješt je i u stapanju pop, rock i dance elemenata u pitke i ukusne pop pjesme. Ako me baš pitate za mišljenje, Eric (Vidović) mi je simpatičniji od Eda (Sheerana), ako već nije zgodniji od Harryja (Stylesa) ili bolji pjevač od Johna (Newmana).

Ako se na čas vratim u diskografske "čizme" iz kojih sam davno iskočio, Erica uopće nije teško marketirati jer je baš "fora" što iza tehnički perfektnih pop pjesmica stoji "boy next door" kojeg ne sluša kosa, još k tome nosi i naočale, a ne izgleda ni kao maneken ili kao jedan od klonova iz korejskih K-pop bendova. Eric je poput "dobroćudnog medvjedića" čije su pjesme slatke i opuštene koliko i on kad je naizgled nonšalantno, a zapravo uvjerljivo nastupio na Dori.

Nije Dora referenca za uspjeh u inozemstvu pa ni na Eurosongu na kojem je Albina "odtiktokala" već u "polufinalu", no Eric je i autor iz portfelja Universal Music Publishinga (što je jako važno) i s albumom ostvarenim u koprodukciji sa švedskim pop maherima. Baš bih volio da uspije.

Intuitivna suradnja čiji su plodovi ukusna plesna elektronika, gitarističke minijature i još štošta


ambiental
JAPANSKI PREMIJERI & VAVA
New Green Cabaret
Dallas
* * * *

Za Vladu Simcicha Vavu dobro znamo tko je premda je tijekom karijere igrao uloge "revolveraša" Laufera i Blagdan Banda s ludo dobrim obradama punk i rock'n'roll klasika, sukreatora Turista uz suprugu Ivu (iz E.N.I.) te autora sugestivne instrumentalne americane temeljene na slide gitari i loopovima. Japanski premijeri (Enver Krivac, Moris Mateljan i Marin Juričić) također su iz Rijeke, no njihova je narav i nakon šest slabo zapaženih albuma (evo nas i do neupitne krivice autora ovog teksta) fluidnija jer "igraju" u elektroničkoj, ambijentalnoj i nu-jazz glazbi.

Stoga je "New Green Cabaret" koliko promišljena, toliko i intuitivna suradnja kroz koju svatko unosi svoje pa na koju stranu pretegne. Stoga su plodovi te suradnje ukusna plesna elektronika, gitarističke minijature suportirane pozadinskim elektroničkim zvukovljem, ambijentalije lako razumljive Brianu Enou, post-punk eksperimenti sa zvucima s drugog kraja svijeta koji su me podsjetili na The Creatures (Siouxsie Sioux) kad zapjeva Lorena Žuvić, panoramičnost filmske glazbe u stilu Ry Coodera, tmasti blues s electro-ritmom, kraut i art-pop kojeg nije teško dovesti u svezu s Kate Bush, kad zapjeva Petra Gržetić Fućak. "New Green Cabaret" nije lako prohodan, ali jest album koji fokusiranog slušatelja nagrađuje užitkom i otkrivanjem intrigantnih detalja.

Šest instrumentala dugih 37 minuta idealni su za čilanje i ples, kontemplaciju i vožnju

electro-jazz
KOZMODRUM
Kozmodrum
Rika Muzika
****

Pišući o drugom albumu "Gravity" zagrebačkog Kozmodruma, studijskog projekta pod vodstvom bubnjara Janka Novoselića u kojem sviraju i gitaristi Ivan Kapec i Elvis Penava, basist Goran Delač i klavijaturist Hrvoje Galler, zapisao sam da i to izdanje predstavlja izlazak ovdašnjih jazz glazbenika iz zone komfora, srodno albumima sastava ABOP i Chui u kojem je ranije svirao. Dobro da se Novoselić odvojio od Tonija Starešinića jer smo time dobili dva kvalitetna projekta na sličnim temeljima, a s ipak drugačijom nadogradnjom.

Svoju mješavinu Novoselić je nazvao Organic Dance Musicom, a bila je sačinjena od postmodernistički shvaćenog jazza koji je pretapao s post rockom i twangom. Tada mi se činilo da je Kozmodrum zbog uporabe ritmova i elektronike blizak projektima nordijskih nu-jazz glazbenika poput Buggeja Wesseltofta, a sada bih rekao da albumom "Kozmodrum" njegov sastav efektno korespondira i sa strujanjima s recentne britanske (plesne) jazz scene.

Naglasak još više stavljen na dubstep, breakbeat i house, a donekle i na afro-ritmove uz doticaj s jazz fuzijama čiji se korijeni mogu trasirati do 70-ih. Šest instrumentala dugih 37 minuta idealni su za čilanje i ples, kontemplaciju i vožnju, ukusni i efektni te podesni za produžene remikseve. Hrvatski glazbeni proizvod globalne razumljivosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 01:53