Prvi su se u naslovnoj pjesmi za Bondove filmove, doduše kad to još nije bilo toliko važno, okušali John Barry & Orchestra, uz Montyja Normana (koji je skladao provodnu “Bondovu temu”), a potom i Matta Monroa.
No, kad je 1964. godine istoimenu pjesmu za “Goldfinger” maestralno otpjevala Shirley Bassey, a ta joj je čast ukazana i za “Diamonds Are Forever” (1971) i “Moonraker” (1979), postalo je pitanje prestiža kome će iz glazbenog svijeta biti povjereno da otpjeva naslovnu pjesmu filma o agentu 007.
U toj zahtjevnoj roli, jer valjalo je zadržati osobni karakter, ali i uklopiti se u tip “bondovske pjesme” tijekom vremena su se s promjenjivim uspjehom okušali Tom Jones, Nancy Sinatra, Paul McCartney & The Wings, Lulu, Carly Simon, Sheena Easton, Rita Coolidge, Duran Duran, A-ha, Gladys Knight, Tina Turner, Sheryl Crow, Garbage, Madonna, Chris Cornell, Jack White & Alicia Keys, Adele, Sam Smith i sada Billie Eilish. Prilično raznoliko društvo, pa kako je do toga došlo?
Premda su London i Velika Britanija sredinom i kasnih 60-ih u svijet odašiljali bitno revolucionarniju glazbu, naslovne Bondove teme, uz one Johna Barryja, povjeravane su klasičnijim pop pjevačima poput Shirley Bassey, Toma Jonesa i Nancy Sinatre. Do velikog obrata došlo je 1973. godine kad je posao za “Live And Let Die” dobio i izvrsno obavio Paul McCartney s grupom The Wings, no do tog doba i Macca je već postao institucija.
Povijest
Premda je “Live And Let Die” bio veliki hit (broj 9 u UK, broj 2 u U.S.A.), Bondove teme opet dobivaju klasičnije pjevačice Lulu (debakl), Carly Simon (hit) i Shirley Bassey (debakl), a potom i 80’s pop zvijezda u usponu Sheena Easton s “For Your Eyes Only” (1981) te Rita Coolidge koja s “All Time High” (1983) za “Octopussy” ne uspijeva revitalizirati posrnulu karijeru. Stoga producentski rezon ili rulet bira velike pop zvijezde Duran Duran za “A View To Kill” (1985) i A-ha za “The Living Daylights” (1987) da bi se za “Licence To Kill” (1989) ponovno posegnulo u naftalin i iz njega izvadila američka soul pjevačica Gladys Knight koja je na britanskoj top listi prošla čak bolje nego Tina Turner s “Golden Eye” (1995) iz pera Bona i The Edgea te tada aktualna Sheryl Crow s “Tomorrow Never Dies” (1997).
Koncem 90-ih Bondove naslovne teme ponovno se moderniziraju pa šansu, redom, dobivaju Garbage u “The World Is Not Enough” (1999) i Madonna u “Die Another Day” (2002), a za novu verziju “Casino Royale” grunge-roker Chris Cornell koji je tada mijenjao kurs i ne baš dojmljivo izveo “You Know My Name” (2006). Jedna od najzanimljivijih Bondovih pjesama, “Another Way To Die” (2008), proizašla je iz kolaboracije Jacka Whitea, blues-rokera koji kuži i avangardu i tradiciju te Alicie Keys, a koja zna što je dobar stari soul, ali i kako opstati kao moderna pop zvijezda. No, kad je Adele, najtiražnija pjevačica posljednjih petnaest godina, dobila šansu da otpjeva “Skyfall” (2012), dogodila se jedna od najimpresivnijih Bondovih pjesama. Ta “killer” balada je bila i glazbeni povratak Bonda klasičnom popu, ali na suvremen način, kao i u slučaju Sama Smitha s “Writing’s On The Wall” (2016).
Kako, dakle, biti na kursu klasične “bondovske pjesme” i postati hit, možda i “evergreen”, a ostati moderan pa i avangardan, bili su zadaci koji su se ovaj put još više nametnuli i Bondovim producentima i Billie Eilish čiji je “No Time To Die” premijerno predstavljen u najbolji čas, tek dva tjedna nakon epohalne “žetve” Grammyja. Naravno da je bilo i drugačijeg odabira. Vjerojatno bi isti posao sjajno obavila i Lady Gaga nakon što je zasjala u “A Star Is Born” kao country-pop pjevačica ili Beyonce nakon koncertnog filma “Homecoming” ili Lana Del Rey nakon briljantnog albuma “Norman Fucking Rockwell”. Ipak, da ne listamo tko je sve mogao ili trebao dobiti priliku da otpjeva pjesmu za posljednji Bondov film s Danielom Craigom u naslovnoj ulozi, radije se pozabavimo s “No Time To Die” Billie Eilish.
Svoja
Prije svega, posrijedi je pjesma koja se, zahvaljujući Eilishinim stihovima i skladateljstvu njezinog brata Finneasa, ali i načinu na koji je orkestrirana i kako je otpjevana, sjajno uklapa i u njezin i u Bondov stil. To je sjetna pa i mračna skladba u kojoj Billie preispituje ljubav i smrt, tematski na tragu “bondovskih” sporogorećih balada s filmski bombastičnim završetkom, ali i prilično uklopiva u njezin artistički prosede. Finneas nije odstupio od pravila kojima je setirao glazbu za Eilishin antologijski debi “When We All Fall Asleep, Where Do We Go?” pa “No Time To Die” počinje minimalistički i kontra pravila kurentnog popa, ali ipak završava u krešendu sa simfonijskim orkestrom i ogromnom twang gitarom.
Time je poštovao integritet svoje sestre, ali i “bondovske pjesme” te vješto predstavio Billie kao pjevačicu koja može ostati svoja i pomaknuta, ali i biti profesionalna i elegantna u gostovanju kod agenta 007. I najvažnije, “No Time To Die” besprijekorno funkcionira i kao moderna skladba i kao “bondovska pjesma”. Obje te role Billie Eilish je odigrala toliko zadivljujuće da i ovom pjesmom dokazuje zašto je blagodatna, originalna i važna pojava u suvremenoj pop glazbi kojoj nameće vlastita pravila i ruši poredak. Želim joj broj 1 i da vremenom postane “evergreen”, jer “No Time To Die” doista to zaslužuje kao jedna od najimpresivnijih, najljepših i najuspjelijih u nizu “bondovskih pjesama”.
*Tekst Aleksandra Dragaš o pjesmi "No Time To Die" Billie Eilish prvotno je na portalu Jutarnji.hr objavljen 16. veljače 2020.