Što sam stariji, to više u sjećanje pokušavam dozvati glas, riječi i lica umrlih koje sve slabije pamtim, tužan što ih i sve rjeđe sanjam jer jedino ih tada jasno čujem i vidim. Svako malo pomislim što bi moj filozof iz Dubrave mislio o ovome danas, katkad ga i pitam za savjet gledajući u nebo, a sa živućim prijateljima češće razgovaram o prošlosti nego o sadašnjosti. Na budućnost više ni ne pomišljamo jer znamo da polako, ali sigurno vozimo posljednje krugove. Sve smo već vidjeli i čuli, doživjeli i proživjeli, probali i prošli od onoga što nas je zanimalo. Malo što nas može uzdignuti i uzbuditi, za razliku od dana kad smo bili adolescenti pa hodajući sa psom po alejama Novog Zagreba, sve češće mi se čini da ne šećem prostorom nego alejama uspomena. U te mitove i legende sad već spada i Jabuka na čijim smo "karminama" bili prošle subote. Uhvatila me tuga jer one Jabuke i njezinog značaja iz 80-ih i 90-ih, sve da i ostane otvorena, nikada više neće biti, ali i zadovoljstvo jer sam imao privilegiju pohoditi je u ono krasno doba kad je mladima i drugačijima u njenom mraku bilo važno brijati na svu silu briljantnih bendova. Stoga, dok slušam neke nove ploče, pokušavam u sebi probuditi onu iskru koja se u meni zapalila kad sam početkom 80-ih prvi put slušao "London Calling" The Clasha. Ili, za ovaj tekst primjerenije, osjetiti onu plimu osjećaja koja je u meni navirala dok sam prije četrdesetak godina na šodranom parkingu nekog restorana blizu Zagreba iznova i iznova na istočnonjemačkoj, plavo-crnoj ORWO kaseti u žutom sarajevskom Golfu preslušavao Springsteenovu "Point Blank".
Ta tužna i mučna pjesma o urušavanju američkog sna s njegovog dvostrukog albuma "The River" iz 1980. godine dolazi iz, kako smo tada mislili, loših vremena, ali sada znamo da potječe iz bolje prošlosti o kojoj Bruce piše "Letter To You", album sročen poput pisma kojim sebi i nama pokušava olakšati čemerni i ružni svagdan A.D. 2020. Ako smo tada, prije četrdeset godina, mislili da ne može gore, gadno smo se prevarili jer u međuvremenu svijet je postao još ružnije mjesto za život, a mnoge od nas sustigla židovska kletva "dao bog da imao pa nemao". Takva su vremena da već svatko stariji od dvadeset i pet iza ima za nečime žaliti, a oni koji su prevalili pedesetu toga su toliko duboko svjesni da im taj osjećaj doslovce para dušu, no barem im ostaju sjećanja. Na toj razdjelnici slatke prošlosti i gorke sadašnjosti, barem je takav moj dojam, sazdan je "Letter To You" koji je Springsteen s The E Street Bandom, bez nadosnimavanja, snimio u samo četiri dana u svom kućnom studiju i rudimentarnoj produkciji Rona Aniella koji je s razlogom ulickao krasan Springsteenov prošlogodišnji baroque-pop album "Western Stars". Niti jedan studijski album u karijeri, izuzev akustične solističke "Nebraske" i folkerskog "We Shall Overcome", Springsteen nije snimio tako jednostavno, brzo i neposredno. U samo četiri dana tijekom studenoga 2019. godine, kao "live in studio" nastup pred publikom koje nije bilo i koje još neko vrijeme neće moći okupiti. I pjesme je napisao u samo desetak dana, tijekom travnja, da bi im pridružio tri iz 1973. godine koje prije nije snimio.
Taj set pjesama za osnovnu temu ima gubitak prijatelja i najmilijih, nade i ljubavi, vjere i ideala, ali i svega onoga što smo do jučer podrazumijevali pod normalnim. Moguće je i da je nešto predosjetio jer u vrijeme nastajanja ovih pjesama još nije bilo pandemije, a moguće je i da se sada samo tako poklopilo pa se "Letter To You" savršeno uklapa u kolektivni žal za "starim normalnim". No jedno je neprijeporno jer traje to već dulje od četiri i pol desetljeća. Nitko običnog čovjeka ne tješi onako kako to čini Springsteen. Nitko neku svoju osobnu i intimnu priču ne čini tako općom i svačijom. Nitko junake svojih pjesama nije tako lako pretvarao u svakog od nas. I obrnuto, ni u čijim pjesmama toliko mnogo ljudi nije prepoznavalo sebe kao u Springsteenovim koje su ovaj put osobnije nego ikad. Ako je prije pribjegavao tome da o sebi pjeva kroz likove kojima je nastanjivao svoje pjesme, sada ne može biti izravniji i osobniji.
I ne samo to. Između uvodne, akustične "One Minute You're Here" u kojoj veliki crni vlak, metafora za smrt u blues pjesmama, samo što nije došao i po njega kao što je već odnio Clarencea Clemonsa kojeg ne može prežaliti, i odjavne "I'll See You In My Dreams" u kojoj se nada da će umrle vidjeti u snovima, Springsteen i The E Street Band pulsiraju nevjerojatnom životnom i glazbenom snagom. Ako je ono najbolje iza njih, mada se po jačini i ljepoti albuma "Letter To You" to ne bi dalo zaključiti, Springsteenov pogled u retrovizor je ljekovit. Jasno je da sve ono što su tijekom 70-ih i 80-ih ili tijekom proteklih dvadesetak godina ponovo zajedničkih turneja proživjeli, Springsteen i The E Street Band neće moći ponovo doživjeti, barem ne u takvom trajanju, možda ni u takvoj magnitudi. Ipak, ostaju sjećanja iz kojih crpe inspiraciju i snagu kojom tješe i sebe i nas. Vrijeme koje ne može vratiti pretvara u neprolaznu vrijednost. Rock'n'rollom nadilazi sve nedaće, a nostalgijom i uspomenama sadašnji nam život čini podnošljivijim i lakšim. Nije to prvi put jer odavno je postao majstor da zvuk i glazbu iz prošlosti učini grandioznijima i podesnima za trenutak u kojem piše i snima pjesme koje potom postaju naše i vječne.
Njegov je pogled uvijek bio uperen koliko kroz šofer-šajbu, toliko kroz retrovizor. Njemu se već u 70-ima činilo da je bolje bilo u 60-ima i tako iz dekade u dekadu. U tom smislu "Letter To You" nije novum u njegovom opusu, no nije isto kad je to činio u tridesetima kad je još toliko bilo ispred njega ili sada u sedamdesetima kad nema još puno ploča i turneja ispred sebe i The E Street Banda. Neću reći da im je "Letter To You" posljednji zajednički album, a predstojeća turneja (vjerojatno s 2012. prebačena na 2022. godinu) zadnja, ali pjesme isijavaju osjećajem koje prije nismo mogli osjetiti ni na jednom Springsteenovom albumu pa tako ni na "The Rising", napisanom i objavljenom nakon 9/11 napada.
Taj osjećaj zapravo je pokušaj hvatanja onog neponovljivog trenutka koji može biti među posljednjima u jednoj tako dugoj i veličanstvenoj karijeri. Pomisli da je kraj možda iza ugla i da baš sada treba biti jači i dojmljiviji nego ikad. Svesti račune ili, kako piše u naslovnoj "Letter To You": "Grabim olovku i spuštam glavu, trudeći se sumirati sve što je moje srce osjetilo istinitim", "sve strahove i sumnje u pismu tebi, sve teške stvari koje sam prošao", "svu kišu i sunce, svu sreću i bol". Drugim riječima, cijeli život sa svim usponima i padovima, euforijom koju osjeća na koncertima i depresijom od koje već dugo boluje. Život u čijoj se poodmakloj fazi i dalje nada da će opet doći do susreta u velebnoj "House Of 1000 Guitars" u kojoj ćemo "otresti sve probleme, naći se tamo gdje muzika nikada ne prestaje" i "od stadiona do malih barova upaliti svjetla kuće tisuću gitara". Oni koji su barem jednom bili na nekom Springsteenovom koncertu točno znaju o čemu se u spomenutoj pjesmi radi.
To je ono trosatno rock'n'roll slavlje tijekom kojeg nas liječe Springsteenove pjesme i izvedbe pojačane zemljotresnom glazbom The E Street Banda, a njega naša uzvraćena ljubav, delirij i pozitivna energija. To je ono što i njemu i nama sada tako prokleto nedostaje. Depresija je svuda oko nas, ali Springsteen zna liječiti i na daljinu pa to čini i pjesmama s albuma "Letter To You". Kako sebi, tako i nama. Dok bi netko drugi, žaleći za umrlim prijateljima, pjesmu "Ghosts" sveo na začahurenu žalopojku, Springsteen s The E Street Bandom iz tako sjetne teme izvlači esenciju životne snage, radosti i užitka, prisjećajući se svih onih lijepih trenutaka koje su on i njegovi pajdaši zajedno prošli. Gubitak pretvara u dobitak i to je ta njegova grandiozna magija kojom nas po tko zna koji put osvaja. Gotovo da se veseli trenutku "u kojem ćemo se naći na drugoj strani" pa mu nije teško ni strašno umrijeti, urlajući iz sveg srca i punih pluća "osjećam krv kako mi drhti, živ sam i stižem kući".
U pojašnjenju na Instagramu piše kako je to pjesma o "ljepoti i užitku bivanja u bendu, ali i boli kad netko od nas ode zbog bolesti ili zato što mu je došlo vrijeme", no to je i "pjesma o duhu same glazbe, nečemu što nitko od nas ne posjeduje, ali može otkriti i dijeliti" jer "duh glazbe The E Street Banda počiva u našoj zajedničkoj duši". Oduvijek je znao kako dva ili više srca nagnati da biju poput jednog, a taj osjećaj snažan je ne samo zbog stihova kojima sebe pretvara u nekoga od nas nego i zbog glazbe kakav praši njegov bend.
Ovako glazbeno upečatljiv album Bruce Springsteen i The E Street Band zajedno nisu snimili još od "The River", a zbog pjesama "Janey Needs A Shooter", "If I Was A Priest" i "Song For Orphans", napisanih 1973. godine uoči snimanja debija "Greetings From Asbury Park, N.J.", ali i ne samo zbog njih, "Letter To You" zvuči nevjerojatno sočno i bogato, široko i duboko, glasno i moćno, raspojasano i poletno. Kao da su pred nama opet oni mladi glazbenici gladni uspjeha i dokazivanja iz sredine 70-ih. A kad se iz zvučnika i nakon toliko godina obruši nova oluja električnih gitara, orgulja, glasovira, glockenspiela, bubnjeva, basa, saksofona, usne harmonike, Springsteenove rašpe i višeglasja Patti Scialfa i ostalih nemoguće je ne osjetiti navalu adrenalina.
Niti jedan bend na svijetu ne zvuči tako raskošno dok svira tako jezgroviti rock'n'roll. I zato se već danima vozim autom, i kad trebam i kad ne trebam, samo da se razvaljujem s do daske odvrnutim pjesmama s "Letter To You". Znam da ispred mene nema još puno kilometara i bog zna što za vidjeti ili doživjeti, ali zahvalan sam na onome u čemu sam tijekom prevaljenog puta uspio uživati.
A dovoljne su mi i male životne radosti poput ove da krstarim cestama dok mi iz zvučnika trešte Bruce Springsteen i The E Street Band uz čiji sam "Letter To You" nakon četrdeset godina opet osjetio onu iskru uzbuđenja kakvu su u meni zapalili albumom "The River". Jedino je šteta što nakon primitka Springsteenova ne znam kakvo bi mi pismo danas napisao Joe Strummer po kojeg je prerano došao veliki crni vlak, ali možda i to doznam u rock'n'roll snovima.