Ako smo 1983. godine vjerovali u bolje sutra, danas - kad se ta sutrašnjica pokazala bitno gorom i groznijom - pouzdano znamo da je pred nama kataklizma Zemlje. I to ne više tako daleka ili čak neizbježna, kako nam se to činilo dok nam je Brian Eno glazbom s “Apolla” sugerirao humanost, napredak i boljitak ljudske rase. “Apollo” je i danas poput astralnog putovanja, ali ne više u bolju i napredniju budućnost nego u humaniju i pametniju prošlost.
Ovog ljeta navršilo se pedeset godina otkako je ljudska noga kročila na Mjesec. Taj prvi korak, 20. srpnja 1969. godine, bio je “mali za čovjeka, ali divovski skok za čovječanstvo”, kako je to poetično rekao Neil Armstrong. Čak toliko “divovski” da nakon Euguenea E. Cernana, 13. prosinca 1972. godine, ljudska noga više nije stupila na Mjesec. Iz današnje perspektive, iako je nedavno iznova započeta lunarna utrka - ne zna se tek hoće li “novi prvi” hodači na Mjesecu opet biti Amerikanci ili će u toj utrci ipak biti brži Kinezi, Indijci ili Rusi - sad već prilično davne ljudske ekspedicije na Zemljin prirodni satelit izgledaju poput naučne fantastike.
Samo što nisu smještene u budućnost nego u neku hrabriju, pametniju i bolju prošlost iako danas većina stanovnika Zemlje u džepu nosi mobitel čija pojedinačna memorija premašuje memoriju pojedinačnih kompjutora upogonjenih za prvo putovanje čovjeka na Mjesec. No čemu nam takva tehnologija danas uopće služi? Umjesto da stvaramo bolji svijet i čuvamo Zemlju poput zjenice oka svoga, jer baš su nam to sugerirale one dirljivo nježne snimke Plavoga planeta odaslane s Apolla 11 dok se približavao pustoj i sivoj površini Mjeseca, mi činimo sve da jedini nam dom učinimo jednako jalovim i mrtvim.
I baš zato ima smisla ovo što je napravio Brian Eno, jedan od očeva i velikih magova ambijentalne glazbe, kad je nedavno objavio reizdanje albuma “Apollo: Atmospheres & Soundtracks”; prvotno objavljen 1983. godine kao album od dvanaest nestvarno čarobnih, a sada obogaćen s jedanaest podjednako lijepih skladbi koje također potpisuju Brian Eno, njegov brat Roger i Daniel Lanois.
Sjećam se kad sam negdje u trećem razredu srednje škole prvi put čuo “Apollo: Atmospheres & Soundtracks”, malo nakon izlaska i već obogaćen iskustvom slušanja Enoovih također ambijentalnih albuma “Ambient 1: Music For Airports” (1978) i “Ambient 4: Music For The Land” (1982) te njegovim produkcijskim zahvatima na albumima Talking Headsa i suradnjom s Davidom Byrneom na albumu “My Life In The Bush Of Ghosts” (1981). Premda je i tada “Apollo: Atmospheres & Soundtracks” predstavljao ozvučavanje misije Apolla 11 koja se odvila (četrnaest godina) ranije, taj je album za mene i mog najboljeg prijatelja iz razreda Olega predstavljao prozor u svijet glazbene i ne samo glazbene budućnosti.
Znali bismo kod njega sjediti u sobi i beskrajno fascinirani ljepotom te glazbe šutjeti u nevjerici, pitajući se kako je Eno uopće složio takav album. Imali smo osjećaj da uz tu glazbu i mi hodamo po Mjesecu ili da se pred nas - barem to vrijedi za elektronizirane skladbe s A strane tada LP ploče jer B strana uglavnom zvuči poput astralnih projekcija country melodija s toplom pedal steel gitarom Lanoisa - spustio neki glazbeni stroj iz budućnosti i nekog vrlog novog svijeta koji će biti pametniji i bolji od ondašnjeg.
Nekoliko godina kasnije skladbe s albuma “Apollo: Atmospheres & Soundtracks” završit će i u konfuznom dokumentarnom filmu Ala Reinerta “For All Mankind” o NASA-inim Apollo misijama, biti korišteno na nekim od Olimpijskih igara, ponavljano u raznim drugim filmovima i seplirano od strane Buriala, no meni je i danas fascinantnije taj album slušati izvan filma i bilo kakvog drugog konteksta. Isključivo sam sa sobom, zatvorenih očiju, dok mi glavom struje sjetna sjećanja na prošlost u kojoj sam mlad i naivan vjerovao u ljepši i sretniji svijet budućnosti. Ili dok suzama zastakljenim i zamućenim zjenicama buljim u zamrznutu sliku Zemlje iz vizure Neila Armstronga, Michaela Collinsa i Buzza Aldrina, razmišljajući u kojem je to trenutku sve ovo sa Zemljom i ljudima otišlo dovraga.
Prije ili nakon misije Apolla 11, prije ili nakon objave albuma “Apollo: Atmopsheres & Soundtracks” kojem se sada vraćam kao retro-SF albumu, prije ili nakon što sam odrastao, prije ili nakon postanka homo sapiensa? Ako i dalje ne znam odgovor na to pitanje, ovo po mnogočemu pakleno i jezovito, teško i nasilno, čemerno i tjeskobno ljeto svjetlosnim je godinama daleko od onog ljeta kad su se ljudi okupljali oko (u nas još malobrojnih) TV ekrana da bi vidjeli snimke s Mjeseca premda su s tog putovanja zapravo najfascinantnije bile i ostale snimke Zemlje iz svemira kojim su jezdili Armstrong, Collins i Aldrin kao heroji koji su nam svojim letom i tim snimkama predočili svu ljepotu, ali i krhkost našeg Doma. To je ljeto bilo ljeto optimizma i vjere u taj “divovski skok za čovječanstvo” na Zemlji, simboliziran tim “malim korakom čovjeka” na Mjesecu.
Ovo ljeto daleko je i od onog doba kad sam s Olegom, 1983. i 1984. godine, prvi i po tko zna koji put preslušavao “Apollo: Atmopsheres & Soundtracks”. Ako smo tada vjerovali u bolje sutra, danas - kad se ta sutrašnjica pokazala bitno gorom i groznijom - pouzdano znamo da je pred nama kataklizma Zemlje. I to ne više tako daleka ili čak neizbježna, kako nam se to činilo dok nam je Brian Eno glazbom s “Apolla” sugerirao humanost, napredak i boljitak ljudske rase. Stoga se sada i one stare i ove nove, pridodane skladbe - sazdane po sličnom principu hibridnosti elektroniziranih futurističkih tekstura i nostalgičnih kantriciranih melodija - doimaju poput astralnog putovanja, ali ne u bolju i napredniju budućnost nego u humaniju i pametniju prošlost.
Prošlost u kojoj je čovjekov put na Mjesec bio simbol općeg ljudskog napretka, a album “Apollo: Atmospheres & Soundtracks” plod umjetničke genijalnosti pojedinca. Prošlost u kojoj je budućnost imala smisla i izgledala bajno, a ne zastrašujuće i besmisleno. Prošlost u kojoj se put na Mjesec doimao poput zdrave avanture dok danas put na Mars razmatramo kao (ne)mogući bijeg sa spaljene Zemlje kakvu ćemo (biti prisljeni) ostaviti iza sebe jer očito je da smo mi, homo sapiensi, samo kancerogeni tumori kojih se naš planet, želi li preživjeti, mora što prije riješiti. “No future”, rekao bi pouzdani futorolog Johnny Rotten. Ostao nam je samo “blast from the past”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....