Možda nemamo mnogo izvođača i albuma koji zaslužuju obljetničarski tekst, ali na onoj hrpici koja zaslužuje jedan veći novinski članak o nekoj takvoj obljetnici - mimo “enciklopedijske” internetske stranice kakvu bi Institut hrvatske glazbe morao usustaviti po uzoru na Allmusic.com - uvijek bi se morao naći “Dnevnik jedne ljubavi” Josipe Lisac s prepoznatljivim crno-bijelim ovitkom Joze Ćetkovića od čijeg se objavljivanja navršilo punih 40 godina. To je i jedan od povoda za nedavni Josipin koncert u pulskoj Areni. Prvi u tom zdanju u njezinoj karijeri, nećete vjerovati.
A ta se solistička karijera - nakon učešća u sastavima O’Hara i Zlatni akordi te nekoliko solističkih skladbi Alfija Kabilja, Arsena Dedića i Frane Paraća - fascinantno uzdigla ambicioznim konceptualnim albumom. Za bilo koju pjevačicu u nježnoj dobi od 23 godine - kako danas, tako jučer, kako u Hrvatskoj, tako u Americi ili Velikoj Britaniji - to je bio i ostao ogroman zalogaj. No, Josipa je nešto ranije već upoznala Karla Metikoša, alias Matta Collinsa, koji je rock’n’roll zvijezda postao nekoliko godina nakon Elvisa. Čovjeka koji će postati njezin zaštitnik i njezina vječna ljubav dok će Josipa njemu postati inspiracija i muza.
TRIJUMF JOSIPE LISAC U PULSKOJ ARENI 40 godina od izlaska 'Dnevnika jedne ljubavi' i dalje jedinstvena
Nenadmašan tandem
Ipak, sve bi to bilo ništavno da Josipa već u ranim dvadesetima nije postala zrela pjevačica snažnog, zadimljeno-nazalnog glasa i sugestivne izvedbe s kojima bi prošla i na psihodeličnoj rock sceni San Francisca, odnosno da Karlo Metikoš i Ivica Krajač (iz nekadašnjeg sastava 4M koji su na svoj način u bivšu Jugoslaviju uvodili doo wop i rockabilly) nisu bili sjajan autorski tandem koji se već ranije okušao u nekolicini skladbi.
Ni to ne bi bilo dovoljno da se uz odobrenje legendarnog Jugotonovog urednika Pere Gotovca za potrebe snimanja nije okupila stelarna postava glazbenika predvođena klaviristom i u ovom slučaju aranžerom Branetom “Lambertom” Živkovićem koji je za sobom povukao kolege iz matične grupe Time poput Vedrana Božića (gitara), Marija Mavrina (bas), Tihomira “Popa” Asanovića (Hammond orgulje) i Ratka “Raleta” Divjaka (bubnjevi). Čak je i Dado Topić udarao u tamburin, a u goste su pristigli i Slobodan “Bodo” Kovačević iz Indexa (gitara), Jože “Braco” Doblekar na kongama, puhačka sekcija u sastavu Miroslav Sedak-Benčić, Boris Frančišković, Maks Johan i Radmilo Maslovarić pa tadašnji članovi Zagrebačkog gudačkog kvareta, dok su prateće vokale - vjerovali ili ne - pjevale Zdenka Kovačiček, Dubravka Zubović, Ksenija Erker i Adica Dobrić.
'I DAN DANAS SAM LUDA' Josipa Lisac u Globusu progovara o svom intimnom svijetu
Veliki rizik
Popis učesnika “Dnevnika jedne ljubavi” mogao se čitati poput “who is who” tadašnje pop, rock pa i jazz scene jer dio spomenutih glazbenika u “dril” je već uzeo Boško Petrović, što je u okviru “Dnevnika jedne ljubavi” najzamjetnije u jednom vibrantnom jazz-funk-rock pasažu pri kraju pjesme “Ležaj od suza”. Probajte danas zamisliti da se takva ekipa okupi oko jedne debitantice. Nemoguće, i to je pokazatelj koliko je diskografija u nas nazadovala. Da, naklade su tada bile veće, ali gospodin Pero Gotovac kao urednik mnogo je riskirao s objavom tako osmišljenog “Dnevnika jedne ljubavi”, čak i ako znamo da je jako dobro u zabavnoj glazbi prolazila donekle slična suradnja kakvu je Gabi ostvarivala s Arsenom.
Rock album
Naime, do 1973. godine - iako je rock’n’roll kroz razne sastave “električara”, kako su kolokvijalno nazivali prve instrumentalne i beat bendove, bio ovdje prisutan već desetak godina - izašlo je malo rock albuma. “Električari” su uglavnom funkcionirali kao cover bendovi za plesnjake i bili su sretni ako su stigli do nekog singla ili EP-a. Autorski rock bio je rijedak, posebice na albumima do kojih su prije “Dnevnika jedne ljubavi” stigli tek Grupa 220, Drago Mlinarec, Indexi, Time i Korni grupa. Bijelo dugme, Parni valjak, Drugi način, Buldožer, Riblja čorba i drugi rock bendovi 70-ih još nisu počeli “rolati”, a novi val bio je nepoznanica u dalekom futuru. Nije, stoga, bedasto pojmiti “Dnevnik jedne ljubavi” Josipe Lisac kao jedan od prvih rock albuma hrvatske i ex-YU glazbene scene.
S druge strane, “Dnevnik jedne ljubavi” je i pop album koji započinje lirskim uvodom na akustičnoj gitari praćenoj gudačima u uvodnoj “O jednoj ljubavi”. To je skladba koja je mogla pobijediti na bilo kojem od tada uglednih festivala zabavne glazbe. Iako sprega progresivno shvaćenog rocka i kompromisa kakve je nalagala tada dominantna zabavna glazba putem festivala u Zagrebu, Opatiji i Splitu baš i nije bila sjajna, ovdje je taj spoj bio čudesan, Zapravo, toliko čudesan da ga je i pogrešno smještati u taj kontekst. Radije pokušajte “Dnevnik jedne ljubavi” zamisliti na engleskom i uočit ćete da je mogao nastati u San Franciscu jer u njemu ima psihodelije, “Staxu” ili “Muscle Shoalsu” jer to je i soul album, New Yorku jer na njemu ima jazz-funka ili Londonu u kojem je već “in” bio prog-rock. A nastao je u Zagrebu. Ne kao kopija, primjerice, dosega Jefferson Airplane s Grace Slick ili Big Brother and the Holding Company s Janis Joplin nego kao inkorporacija vrhunskih dometa američke i britanske rock, pop, soul i jazz-funk glazbe u naše tkivo.
“Dnevnik jedne ljubavi” spada u argumente kojima se najsnažnije može poduprijeti teza kako su rock i pop glazba ovdje vrlo rano našle svoj dom i kako ovdje ne cvatu samo narodnjaci i estrada.
Ljubavna priča
Na poetskoj razini, pak, iako posrijedi nije kantautorsko ostvarenje, “Dnevnik jedne ljubavi” može se promatrati i kao Josipina inačica “Tapestry” (1972) Carole King ili “Blue” (1971) Joni Mitchell, odnosno izuzetno uspješan pokušaj hvatanja priključka s tada vodećim svjetskim rock i pop kantautoricama i pjevačicama.
Premda su stihove i glazbu za nju ispisali i skladali Metikoš i Krajač, “Dnevnik jedne ljubavi” zvuči poput ispovijedi jedne mlade žene koja se zaljubljuje u starijeg frajera da bi ostala ostavljena i gotovo beznadna. Životna priča Josipe i Karla, kako znamo, bila je drukčija. On jest bio “stari mačak” rock’n’rolla, a ona mlada pjevačka nada, pa je ispočetka ta veza nalikovala ljubovanju Sergea Gainsbourga i Jane Birkin. No, umjesto nesretnog i brzog kraja kakav sugerira “Dnevnik jedne ljubavi”, njihova je ljubavna priča postala velika, duboka, iskrena i dokinuta tek preranom Karlovom smrću.
Četrdeset godina kasnije ostaje tek konstatirati kako je hrabro i maštovito osmišljen te pomno snimljen i besprijekorno izveden “Dnevnik jedne ljubavi” bio i ostao jedan od najfascninantnijih debija u povijesti hrvatske i ex-YU popularne glazbe, odnosno nezaobilazno, antologijsko i iznimno važno ostvarenje s razmeđe rocka i pop glazbe kojem i danas valja odati dužno poštovanje.
Posrijedi je izvanvremenski klasik i šteta je što se u minula četiri desetljeća razmjerno malo naših pjevačica i kantautorica usudilo poći stopama Josipe Lisac, odnosno pokušalo uglazbiti neke svoje “ljubavne dnevnike”.