Kada je film ‘Kosac’ Zvonimira Jurića, u Puli nagrađen Zlatnom arenom za kameru, najboljega glavnog glumca te nagradom kritičara Oktavijan za najbolje ostvarenje smotre, u rujnu igrao na festivalu u Torontu, časopis Variety ocijenio ga je ostvarenjem na koje valja obratiti pažnju. Opisao ga je kao napetu i nijansiranu dramu s nadmoćnim glumcima te sjajnom kamerom. Treće dugometražno ostvarenje redatelja “Crnaca”, po sudu nekih, najboljeg ratnog filma naše kinematografije, 19. veljače konačno kreće i u domaću kinodistribuciju. Scenarij za “Kosca” Zvonimir Jurić i Jelena Paljan pisali su dvije i pol godine, a film prati tri priče koje se događaju u jednoj noći i oslikavaju svakodnevicu provincije propale u poraću. U priči koja pokreće radnju Ivo Gregurević glumi osuđenog silovatelja koji usred noći nudi pomoć frizerki koja je ostala bez benzina, igra je Mirjana Karanović. Prvi je to put da se glumačke ikone pojavljuju zajedno u istim scenama u nekom hrvatskom filmu.
Autentičnost autora
- Mirjana Karanović i Ivo Gregurević pročitali su scenarij i svidio im se. Njih dvoje su iskusni ljudi, nije bilo s njima osobitih problema. Osim onih koji su standardni u radu s glumcima. Jer, glumci su kao djeca na snimanju. A ti si im kao roditelj, u tebe gledaju nakon što se kadar snimi. Ako je bilo dobro, trebaš im reći baš to - bilo je dobro. Ako je bilo loše, onda im kažeš - ‘ajmo probati drugačije’. Ponekad neće napraviti ono što redatelj želi, imaju otpor, koji je često i opravdan, točan - otvoreno o radu s glumcima govori Zvonimir Jurić.
Kad kritičari pišu o njegovim filmovima, ne uspijevaju ih ukalupiti, povezati s estetikom neke redateljske veličine.
- Kad me tako brutalno navodite na pitanje mislim li da sam autentičan, odgovorit ću vam da nisam. I ja gledam tuđe filmove, čitam. Nisam samog sebe izmislio. Mnogim se redateljima divim. Od živućih najviše Irancu Abbasu Kiarostamiju. Mislim da su njegovi filmovi novost. A to je najteže postići.
Jurićev prethodni film “Crnci” govorio je o slučaju “Garaža”, likvidaciji “nepoćudnih” civila u ratu. Je li redatelj proživio neke neugodnosti zbog toga što je u filmu progovorio o Branimiru Glavašu?
- Nekoliko neugodnih razgovara u kafiću, to je sve. U Osijeku vlada omerta na spominjanje Glavaša. Govori se potiho. Ovo što sad radi zadnjih dana je sramotno, govor o Pupovcu i njegovoj njuški. Pokušavaš nekog isključiti iz političkog polja proglašavajući ga izdajnikom i implicirajući da je životinja. Pa doček u Osijeku... Ako su civili nestajali u Dravi, o kakvom slavlju možemo govoriti. Nije sporno da je Osijek bio meta JNA, i to da su padale bombe, i da se mnogo ljudi još vodi pod nestalima, ali nije obrana grada to da se ubijaju civili druge nacionalnosti. “Crnce” smo Goran Dević i ja radili tako da smo uzeli garažu kao motiv mjesta zločina nad građanima srpske nacionalnosti. Ostalo smo dramaturgijom nadograđivali. Osobno mislim da je film preblag prema našim zločinima. Citirat ću Štulića. “Hrabrost je kada braniš sebe od drugih, čojstvo je kada braniš one druge slabije, od sebe”. Lako je govoriti o tuđim ratnim zločinima, ‘ajmo o našima - nastavlja.
Loachov primjer
A je li lako hrvatskom redatelju snimiti film o srpskim zločinima u Hrvatskoj a da bude umjetnički uspješan, da ne bude patetičan, banalan...
- Mislim da je u tom slučaju za hrvatskog redatelja pogodniji dokumentarni film, forma koja pokušava donijeti činjenice. Kod filma je važno znati da je on od svih umjetnosti najrealističniji. To platno u kinu ili ekran na televiziji donosi najveću iluziju da je to što gledaš realnost. Na prvoj projekciji prvog filma, braće Lumiere, ljudi su pobjegli iz kina kada su vidjeli da vlak s ekrana ide prema njima. Ako želiš da ti taj realistični ratni film bude uvjerljiv, onda i negativci moraju biti uvjerljivi. A kad su uvjerljivi, oni postaju ljudi, ne više životinje. I ti se onda nalaziš u nebranom grožđu. Da likove koje ne voliš u realnosti, u svijetu filma moraš pokazati uvjerljivo, što znači da više nisu tako crno-bijeli. I odjednom se pitaš jesi li ti kao redatelj đavolji advokat. Britanski redatelj Ken Loach napravio je film “Vjetar koji povija ječam” i za njega dobio Zlatnu palmu. Film je o tome kako su Britanci tlačili Irce koji pokušavaju osvojiti nezavisnost. Nije mu palo na pamet raditi film o nekoj epizodi iz povijesti gdje su Britanci bili napadnuti, recimo u 2. svjetskom ratu - priča Jurić.
Nedavno je objavljena porazna vijest da je Sviličićev film “Takva su pravila” u sedam dana vidjelo samo 570 gledatelja. Očito je da je hrvatski gledatelj i dalje dijelom pod dojmom trauma od loših naslova iz 90-ih pa se ne usudi više riskirati s hrvatskim filmom. No, moguće je i da nam je kinematografija ukupno gledajući preartistička, premalo komercijalna u odnosu na ukus većine.
‘Patrola na cesti’
- Ovo je pitanje staro koliko je i svijeta. I tom je smislu i bolno, jer se trebaš pitati da li ja, dobijem li državni novac, trebam pokušati napraviti film koji će pogledati puno ljudi. To je u Hrvatskoj, recimo, oko sto tisuća. Da skratim, HAVC ima ovu politiku: odobrava novac filmovima za koje prepostavlja da će imati više publike i one za koje misli da neće. Ljudi, kao i većinom u svijetu, kod nas idu gledati ili komedije ili Hollywood, da se zabave. Dobru je komediju teže napraviti nego dobru dramu.
Jedan od najboljih europskih filmova u zadnjih 15 godina, rumunjski “Smrt gospodina Lazarescua” gledalo je manje od deset tisuća ljudi u zemlji koja ima 20 milijuna stanovnika. Ognjenov film bio je u Veneciji, dobio nagradu. Još je u kinima pa bih pričekao s krajnjom brojkom - rekao je Jurić koji priprema mini seriju prema naslovu Jurice Pavičića “Patrola na cesti”. Do rujna bi trebali biti gotovi snimanje i montaža.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....