DJELO NENADA POLIMCA

'ŽIVOT U FILMU 1' Riznica hrvatskog filma koju je naš vodeći kritičar skupljao pola stoljeća

Nenad Polimac
 CROPIX
Polimčeva knjiga više nego ikad film pokazuje kao sredstvo društvene propagande, i to ne samo u bivšoj Jugoslaviji

Filmski kritičar Nenad Polimac (r. 1949) izvrnuo je torbu svoje arhive i dao javnosti najopsežniji i najprecizniji gazofilacij hrvatskoga filma, u knjizi “Život u filmu 1”. A to je, ujedno, jedno viđenje kulturalnog i historijskog dvadesetog stoljeća.

Više nego ikad, film se pokazuje kao sredstvo društvene propagande, i to ne samo u bivšoj Jugoslaviji. Od nje Polimac kreće, od lista o filmu “Film” (1950-52), zatim od časopisa Film danas. Preko poglavlja posvećenoga “zloglasnim” hičkokovcima iz kavane Corso dolazi do, za istinu skromnog, poglavlja o časopisu Film (1975–79) – hoću reći, do skromnog prostora (od 101. do 117. str.) i atributa danih ovom časopisu, koji je promijenio naš odnos prema filmskoj umjetnosti. Kao njegov urednik, autor je bio i ostao preskroman.

Časopis Film

Da je još tada, 70-ih, završio svoje filmsko hodočašće, Polimac bi završio u povijesti filma. “Samo” intervjui s Brankom Belanom i Tomislavom Gotovcem bili bi dovoljni da se ovaj urednik i tekstopisac zapamti kao jedan od onih koji su na scenu vraćali zaboravljene i osvijetlili “topom” tzv. amatere. Na našu sreću, ostao je u filmskoj “armiji” duže od pola stoljeća i zaokružio ih ovim djelom - a treba reći da drugi i treći svezak zamišljene trilogije tek slijede. Polimac je ostao zapravo sam, bez vršnjaka koji su okrenuli drugim putem odnosno u nužnu onostranost (npr. Srećko Jurdana, Denis Kuljiš, Hrvoje Turković, Goran Trbuljak i dr.)

Poslije časopisa Film dolazi ključno poglavlje, pod naslovom “Klasici hrvatskog filma”; a to su: Oktavijan Miletić, Branko Marjanović, Branko Belan, Zvonimir Berković, Ante Babaja, Krešo Golik, Vatroslav Mimica, Nikola Tanhofer, Zoran Tadić, Fadil Hadžić i Tomislav Radić. U idućem poglavlju, “Hrvatski animirani film”, Polimac predstavlja Nedeljka Dragića i Borivoja Dovnikovića. U “Profesiji producent” pak Krunu Heidlera, kao prvog ovdašnjeg kreativnog producenta, te njegov FAS (Filmski autorski studio), kao “prvu hrvatsku autorsku filmsku produkciju”.

Kruno Heidler stajao je iza “Geffa”, radikalnog filmskog eksperimenta “za kojim je Zagreb poludio”, u isto vrijeme kada i za Muzičkim bijenalom, ili nešto ranije za Gorgonom. To je autoru knjige “šlagvort” da nastavi s eksperimentatorima: Mihovilom Pansinijem, Ivanom Martincom i Tomislavom Gotovcem. Ali, sav čar pisca Polimca ne vidi se u ovoj deskripciji. Naime, kao sudionik zbivanja ili njihov svjedok, Polimac je zadržao poziciju kritičara koji mora donijeti konačan pravorijek da bi obavio posao do kraja. Da li bi, primjerice, Fadil Hadžić, autor čak 17 igranih filmova, došao u ovu njegovu antologijsku panoramu da nije snimio “najprovokativniji hrvatski film” (“Lov na jelene”)?

Znakoviti slučajevi

Većina filmskih autora, ako ne svi, imala je povjerenja u Polimčevu nepotkupljivost, što mu je omogućilo da svojim tekstovima o filmu pridoda neke intervjue koji idu u antologiju tog žanra u nas. Njegov “Život u filmu 1” žanrovski je raznolika knjiga; zanemarujući žanrove Polimac traži istinu, cilja na zakulisne igre koje su u socijalističkom razdoblju određivale sudbinu pojedinaca i zajednice. Npr. zašto je Krešo Golik, poslije “Plavog 9”, asistirao i čekao na idući film 15-ak godina, da bi tek onda snimio najgledaniji “Tko pjeva zlo ne misli” i “Gruntovčane”? Što bi bilo s filmom da moćnici nisu dopustili Golikov povratak celuloidnoj traci?

Ovo pitanje, i slična, kao da visi nad Polimčevim promišljanjima o filmskoj umjetnosti. Jednako tako, autor uočava kako jedni te isti “grijesi” tjeraju jednog autora u aut (Tadića), dok drugi nastavlja s poslom (Branko Ivanda), pa uzima prvog za asistenta u TV-drami “Bombaški proces”. Naime, zajedno su snimali “subverzivni” dokumentarac o Hrvatskom proljeću; dovršio ga je Ivanda. (Golik je pak stradao kad je bilo otkriveno da je dobio nagradu za kratku priču u vrijeme NDH.)

Oba slučaja za Polimca su znakovita i jasno pokazuju kako se partijska moć odražavala u svakodnevici filma. Partiju, odmah poslije rata, nije nimalo smetalo to što su autori dojučerašnjeg promidžbenog slikopisa radili na socijalističkom filmskom žurnalu - među njima spomenuti Marjanović, Katić i dr. Naposljetku, Oktavijan Miletić, tvorac prvog hrvatskog igranog filma iz 1943., “Lisinskog”, mogao je dalje snimati “partijske” vijesti i druge stvari, pa je mnogo godina poslije snimio kultni Tadićev “Hitch... Hitch... Hitchcock” (1969). Ali, Golik je morao platiti za novinsku priču, baš kao i Tadić za snimljene role nezadovoljnih studenata koje je zaplijenila milicija. Samoupravljači nisu mogli ni smjeli financirati grešnike.

O fusnotama

Zanimljivo je, s druge strane, da Polimac ponavlja ta dva detalja više puta, i to u različitim poglavljima. I ne samo njih. To je u novinama bilo nužno – podsjetiti na važeći problem – ali, u knjizi je to “već bilo viđeno”. Još je zanimljivije to što je urednik knjige Branko Matan, kao poznati zagovarač ozbiljnih urednika, dopustio Polimcu da se ponavlja. Ali, to nije ni važno: prigovori dobrim knjigama otpadaju sami od sebe. A pisac je precizno datirao svaki uvršteni tekst, spomenuo njegovo prvo objavljivanje, dodajući nekoliko neobjavljenih članaka ili kritika. U fusnotama se, jednako tako, prisjetio danas nepostojećih kina: Jadrana i Romanije.

Kada bih trebao opisati kriterij filmskog kritičara Nenada Polimca, a on u predgovoru govori samo o toj svojoj ulozi, kojoj bi ipak trebalo dodati drugu, filmskog historiografa, rekao bih: podatak i misao, provjereni i pouzdani. Oni se jednostavno nadograđuju, izrastaju jedni iz drugih i prepliću se; mnogi drugdje ni ne postoje. Kako i odakle “to” Polimac zna, na primjer zašto je Samoupravna interesna zajednica (SIZ) u kulturi sufinancirala baš ovaj ili onaj film?

Takvim činjenicama autor rasvjetljuje ne samo život u filmu i oko njega, već život u bivšoj, kao i danas. Na primjeru Tomislava Radića kritički piše o njegovim političkim opredjeljenjima, ali i o autorskom zrenju u već zrelim godinama. Objektivnost podatka vuče Nenada Polimca k isto takvom razmišljanju. U prvom dijelu “Života u filmu” dao je već cjelinu o životu u drugoj polovici 20. stoljeća. Za očekivati je, s nestrpljenjem, druga dva dijela.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 05:07