FILM O SAINT LAURENTU

Život boga mode u sjeni samoće, depresije i droge

Film Bertranda Bonella fokusira se na dizajnerovu najproduktivniju dekadu od 1967. i trapez looka do 1976.

Ne, filmu se nije baš posrećilo; Poslije filma ste iscijeđeni, cijelo vrijeme ne shvativši što je autor htio reći; Kritičari se baš ne trgaju da ga vide; Film prikazuje Saint Laurentove samoće i depresije, ali i isprazna, iznurujuća zadovoljstva…, zapisali su recenzenti.

Dakle, ove godine na kanskom je festivalu prikazana druga od dvije verzije biografije slavnog kreatora visoke mode Yvesa Saint Laurenta koje su se pojavile u samo šest mjeseci 2014 - kao da u suvremenom filmskom svijetu nijedna tema nije dovoljno slabašna da bi je se iskušalo dvaput, zloban je magazin Variety, pa ni život boga francuske mode čija je važnost neupitna, ali život nedovoljno eksplozivan da bi motivirao kino publiku. Nijedna verzija nije izazvala ni respekt kritike. U godini u kojoj su biografski filmovi pravi fenomen, česti i popularni - o Lady Di, o Steveu Jobsu, o Grace od Monaca… “gromoglasno bezukusnim” nazvao je ostvarenje Bertranda Bonella kritičar Telegrapha, i, kao da to nije dovoljno, priklopio: sada će modno zainteresirani posjetioci filma moći prepoznavati, kao u proteklom desetljeću ljubitelji superheroja, situacije iz prethodne ekranizacije, i nagađati kojoj je sceni dodana spasonosna “rejuvenation” injekcija.

Noćne scene

Za razliku od pet mjeseci ranije snimljenog “Yves Saint Laurenta”, u režiji Jalila Lesperta i pod okriljem kuće YSL, mekog i poniznog baš kao kućni video kreatorova imperija - “Saint Laurent” u režiji Bertranda Bonella prikazan je i na Cannesu 2014. “U isto je vrijeme bolji i mnogo, mnogo gori”, tvrdi Variety. S obzirom na to da mu nedostaje YSL imprimatur, film je mnogo više seksi, izravnije ekspresionističko djelo; ipak, nakon dva i pol sata neopisivo zamorno. Fokusira se na dizajnerovu (glumi ga Gaspard Ulliel) najproduktivniju dekadu, od 1967. do 1976.

A kad je kraj, onda je stvarno kraj: inovativan, groteskan, “prustovski” turoban skok nekoliko desetljeća naprijed. Tu Saint Laurenta glumi ostarjeli, i sam pomalo komičnoga lika, nekadašnji ljepotan Helmut Berger - Viscontijev drug, ljubavnik i muza. Nema oko njega predstavnika plaćenog socijalnog druženja, nema nikoga, a njegov dragi pas, francuski buldog Moujik, ugiba, pojevši tablete koje su bile razbacane oko genijeva kreveta…

Narcisiodni genij

Mladi Saint Laurent mnogo je živahniji noćni moljac: leprša kroz pariški polusvijet, više vremena provodeći u noćnim klubovima nego u svom atelijeru, gdje vojska zaposlenika na svijet dovodi njegove kreacije. Te su noćne scene, tvrdi kritičar Telegrapha, i najbolje: Bonello ih snima fetišistički, polako krećući kamerom preko savršeno odjevenog, ponekad savršeno neodjevenog, glavnog lika, praćenog disco muzikom.

Sekvenca u kojoj izmjenjuje poglede s budućim ljubavnikom, Jacguesom de Baschierom, (koji će umrijeti od aidsa i donijeti narcisoidnom modnom geniju mnoge duševne muke; glumi ga Louis Garrel) briljantno je postavljena: čisto, lagano vrenje, bez i riječi izgovorene između dvojice likova.

Ostali glumci u filmu su Jérémie Renier (kao Pierre Bergé, Saint Laurentov dugogodišnji ljubavnik i stvarni tvorac financijskog carstva YSL, koji je svom ljubavniku oprostio mnoge prijevare, dovodeći njegov raspusni život u neku vezu s njegovom kreativnošću), te Léa Seydoux, kao Loulou de la Falaise, asistentica, kćerka francuskog markiza i muza.

Léa Seydoux je, zajedno s režiserom Abdellatifom Kechichom i glumicom Adele Exarchopoulos, za genijalni film “La vie D’Adele” 2013. dobila Zlatnu palmu, i ono što mene, iskreno, najviše zanima je što sada radi senzacionalna Adele, a što Abdellatife, i nadam se da nećemo morati čekati dugo da ih vidimo. Možda će Jurica znati kad se vrati iz Cannesa.

Droga i promiskuitet

Hm, da… vratimo se liku Saint Laurenta, što ga je Petar Bradshow, kritičar Guardiana, opisao kao “iz istog štofa” kao u prethodnom filmu: kao samoopsjednog, čudesno nezainteresiranog za bilo koji društveni problem, a sam film kao “duboko narcističan, kolosalno dugačak, sav očito feminiziran, a uzvišeni razgovori o Saint Laurentovoj mladenačkoj zainteresiranosti za žene jednako su macho, falus-obožavajući kao bilo koji Schwarzennegerov film.” Neprestano ga prate obožavatelji, obožavateljice… možemo ih vidjeti izvaljene na ležajevima u njegovu ekstraordinarnom stanu, s cigaretom između usana. Tek u atelijeru Saint Laurent postaje superiorno biće - na žalost, i droga i promiskuitet jednako su moćne riječi njegova života. Film naposljetku ocjenjuje kao dobro napravljen, ali i sentimentalno intoniranom do kraja.”

Yves Henry Donat Mathieu-Saint-Laurent (1936-2008) rođen je u francuskom Alžiru, u Oranu (da, Oranu o kojem je Camus napisao nezaboravu rečenicu: Tjednima je kišilo nad Oranom, na kraju je kiša smočila i samo more.) Kao tinejdžer je majci i sestrama - živjeli su u vili na Mediteranu - kreirao haljine. Sa 18 godina otišao je u Pariz; njegov talent nije ostao nezapažen, pa mu je prvi učitelj bio Dior. Godine 1957., prije nego što je Dior umro, u dobi od 52 godine, od srčanog udara u lječilištu u Sjevernoj Italiji, sam je odredio Saint Lauranta za svog nasljednika. Saint Laurentova proljetna kolekcija iz 1958. spasila je tvrtku od sigurne propasti. Ravne linije njegovih haljina, nježnija verzija Diora, kasnije poznata kao “trapez look”, katapultirala ga je u svjetski modni vrh. Jesenska kolekcija iste godine nije bila tako dobro primljena, ali ga je 1959. Farah Diba izabrala za svoga kreatora prilikom udaje za iranskog šaha. No, krajem pedesetih biva mobiliziran u Francusko-alžirski rat, nakon kratkog vremena zbog živaca dospijeva u bolnicu gdje ga liječe sedativima i elektrošokovima, a on doznaje da je otpušten kod Diora. Sve kasnije probleme s drogom pripisuje tom razdoblju. Tada je upoznao industrijalca Pierra Bergéa; kao ljubavnici su prekinuli 1976., ali su ostali poslovni partneri.

Priznanje pred kraj

Šezdesetih, popularizirali su “beatnik look”, safari jakne za muškarce i žene, uske hlače, visoke, uske čizme, dnevno odijelo za žene i, najpoznatije, večernje crno odijelo za žene iz 1966., Le Smoking. Kasnije su kolekcije različito prolazile, iako mu je klijentica bila npr. Catherine Deneuve i druge zvijezde. Bio je veliki obožavatelj Prousta, a kad su on i Pierre kupili neogotičku vilu blizu Deauvilla, čiji je prethodni vlasnik bio Gaston Gallimard, od Jacquesa Grangea naručili su da je uredi u stilu “Traganja za izgubljenim vremenom.”

Dvije kolekcije godišnje, svaka u pręt-ŕ-porter i haute couture verziji, bile su mu takav stres i napor da bi ga u defileu na kraju revije morale držati manekenke, mnoge od njih crne, jer ih je kao dizajner prvi izveo na piste.

Sve se više odavao kokainu i alkoholu. Godine 1983., iako ga je modna kritika otpisala kao “dosadnog”, bio je prvi modni dizajner koji je imao izložbu u Metropolitan muzeju, a i Chirac i Sarkozy odlikovali su ga ordenom Legije časti. Umro je od raka mozga. Njegov pepeo rasut je u Marakešu, rezidenciji i botaničkom vrtu koji je imao s Pierreom.

O njemu su 2002. snimljena dva filma, 2009. jedan i 2014. opet dva.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. studeni 2024 18:53