Raditi sezonski, konobariti u kakvom hvarskom noćnom klubu, odrađivati prekovremene u fizički iscrpljujućim i često ponižavajućim uvjetima te pri tome biti majka, podizati dijete kojem si jedini roditelj, djevojčicu koju ostavljaš susjedi ne bi li odradila noćnu smjenu, ovisiti o nesigurnoj plaći i biti sigurna luka svom djetetu, to je u jednoj proširenoj rečenici, nedostatno, dakako, prepričana tema filma "Sezonke" Srđana Sorića.
Svaka Sorićeva sezonska radnica ima svoju, nelaku, priču. Veći dio "Sezonki" događa se iza šanka, na šanku, tamo gdje ljeto provode sezonke. Daje uvid u prekarijat žena koje ovise o nesigurnim poslovima, radnicama tanušnih prava i mršava novčanika. Film je prikazan na Festivalu prvih, koji ove godine obilježava 20. izdanje.
"Ideja je bila predstaviti lokalne žene koje su ljeti većinom zaposlene u turističkom sektoru i čiji su životi bitno obilježeni turističkom sezonalnošću, uz tradicionalnu uloge majke, domaćice, čuvarice ognjišta… Zanimalo me koliko posao konobarice utječe na njihove identitete, kako se nose s uvjetima rada koji su često na granici s eksploatacijom, s nemoralnim ponudama ili svakodnevnim neumjesnim komentarima. Položaj radnica se promijenio zadnjih godina s nacionalnim nestankom radne snage. Zanimalo me otvara li takva situacija mogućnost boljih uvjeta rada za sezonke. Iako su u filmu predstavljene isključivo lokalne žene kao konobarice, volio bih u neku sljedeću epizodu ubaciti furešte, što je danas praksa više nego ikada. Zanimaju me i sezonski muški radnici koji, koliko vidim na terenu, servisiraju uglavnom građevinski sektor", govori Srđan Sorić.
Sezonke u filmu govore specifičnim dijalektom Jelse na Hvaru. "Nažalost, ne vladam jelšanskim dijalektom, ali volim ga slušati, razumijem ga i mislim da je bitno sačuvati ga. Otočani se u komunikaciji s nama prebacuju na književni hrvatski. Danas se dijalekt slabo koristi i u lokalnoj školi ili se uopće ne koristi. Ovo je već drugi film koji sam radio na lokalnom dijalektu s Hvaranima. S glumicama iz filma Maritom Škarpa, Katarinom Buratović, Marie Huljić, Marijom Vranković sam koautor scenarija", kaže Sorić.
Glumci u filmu su redom naturščici. Kako je bilo raditi s njima? "Navikao sam raditi s profesionalcima i u početku mi je bio problem naći točna objašnjenja što bismo htjeli postići. Ne bih bio siguran jesam li previše ili premalo informacija dao i koliko sam bio od koristi pri njihovu pokušaju interpretacije. U svakom slučaju, bilo je lijepo raditi na projektu bez problema velikih ega (što se često nađe u projektu ‘profesionalaca‘). Našli smo temu koja je njima bila bliska, odabrali smo dijalekt u kojem se osjećaju komotno i to im je dalo krila da budu kreativni, tako da sam se i ja osjećao ugodno u tom radnom procesu."
Najzahtjevniji dio u nastajanju filma bio je, kaže, krajnje skroman budžet. "... budžet koji je skroman i za produkciju lokalne amaterske predstave. Kada smo započeli projekt, dobili smo sredstva za dramske i filmske radionice s mladim ljudima. Nekakva je norma, princip, nakon toga prezentirati rad koji je napravljen tijekom tih radionica. To je bilo zamišljeno u formi lokalne kazališne predstave. U to vrijeme zatekle su nas stroge mjere pandemije i nismo se mogli sastajati i nastaviti s radom u javnim prostorima, a kamoli raditi predstavu. Lokalna zajednica nam je odbila dati sredstva koja su bila obećana. Za sljedeću godinu su sredstva s novim ugovorom ipak dodijeljena. Budući da nismo znali koliko će pandemija trajati, odlučili smo snimiti rad koji smo dotad napravili i time opravdati dodijeljenu financijsku podršku. Ti su nam se snimci svidjeli i smatrali smo da bi bilo šteta ne pretvoriti to u neku artikuliranu filmsku priču."
Srđan Sorić rođen je u Londonu, gdje je proveo prvih šest godina života. Bio je zagrebački osnovnoškolac i srednjoškolac. Potom je studirao koreografiju mime i diplomirao na Akademie Muzickych Umeni (Karlovom sveučilištu) u Pragu. Surađivao je kao glumac i savjetnik za pokret s kazalištima u Zagrebu (ZKM, Trešnja, EXIT, Lutkarsko), Varaždinu (HNK), Osijeku (Lutkarsko) i Ljubljani (Lutkarsko), nastupao je u vlastitim autorskim projektima te u TV emisijama HRT-a. Bavio se i pedagogijom te radio kao asistent scenskog pokreta na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, uz to je vodio radionice mime u centrima za kulturu u Zagrebu. Potom se na duže vrijeme vratio u Veliku Britaniju, gdje je glumio u kazališnim, televizijskim, filmskim te radijskim produkcijama. Kako dalje govori: "Godine provedene u osnovnoj i srednjoj školi su na neki način bile bitan dio mog sazrijevanja. Roditelji su mi Dalmatinci, tako da sam ljeta redovito provodio na otocima i volio bih reći da je i to dio nekog mog identiteta, ali su se u Zagrebu dogodile te bitne formativne godine i ne mogu pobjeći do toga. Kad progovorim hrvatski, ljudi me čuju kao Zagrepčanina."
U Hrvatsku se vratio 2018., nakon 30 godina u Londonu, te je krenuo s koordiniranjem projekta kulture za mlade na otoku Hvaru koji financira EU, odnosno Europski socijalni fond. "Projekt je završen krajem lipnja 2019. Nakon toga sam ostao na otoku i nastavio raditi s mladim ljudima i s članovima udruge DALMATICA VIVA producirao još jedan otočni film - ‘Sezonke‘.
U Londonu je radio i kao prevoditelj/tumač, ali i u javnoj upravi, bavio se nekom vrstom socijalnog rada vezanog uz umjetnost.
"Radio sam kao koordinator raznih projekata vezanih uz prevenciju beskućništva marginaliziranih osoba u Londonu (npr. Refugee Council, Thames Reach, Greenwich Council). Mogao bih o tome eseje pisati. Projekt na Hvaru je na neki način trebao biti nastavak tog rada, spoja umjetnosti i socijalnog rada, tj. spoja umjetnosti i suradnje s lokalnom zajednicom. Međutim, prenijeti u hrvatske uvjete stečeno iskustvo iz Londona trenutačno mi izgleda kao zabluda." kaže Srđan Sorić, inače sin Ante Sorića, poznatog galerista, dugogodišnjeg voditelja nekadašnjeg Muzejskog prostora. q