Prije točno pola stoljeća Pulski festival je potresalo odmjeravanje snaga između Veljka Bulajića i tadašnjeg direktora Dejana Kosanovića: redatelj je htio da se njegov novi film “Skopje 63.”, cjelovečernji dokumentarac o strašnom potresu koji je zadesio makedonsku metropolu, prikaže u Areni, a Kosanović je bio protiv, tvrdeći da pravila jasno pokazuju da se samo igrani filmovi smiju natjecati na festivalu.
Kosanovićev je stav prevagnuo i “Skopje 63.” moralo je potražiti druge “lansirne platforme”, a imao ih je dovoljno.
Nesadržajne vožnje
Danas opreka igranog i dokumentarnog više nikoga ne zanima, “Fahrenheit 9/11” Michaela Moorea pobijedio je u Cannesu, “Sacro GRA” Gianfranca Rosija u Veneciji, pa su tako “Baršunasti teroristi” Pétera Kerekesa, Ivana Ostrochovskog i Pavola Pekarcika, češki dokumentarac s manjinskim hrvatskim udjelom, pojačali skroman domaći program u Areni.
O tom zabavnom filmu koji se bavi češkim osobenjacima i njihovim opstrukcijama komunističkog režima Jutarnji list je pisao najprije s Berlinalea, a zatim i ZagrebDoxa. U kinu Valli premijeru je imao art noir “Vjetar puše kako hoće”. Za Arenu zbilja nije bio, unatoč tome što je alternativac Zdravko Mustać prvi put malo ozbiljnije koketirao s naracijom i nakrcao priču likovima kao što su plaćeni ubojica, diler droge, opaki tajkun i umiruća balerina.
Na žalost, u njegovom su prosedeu uglavnom prizori koje drugi filmaši obično izostavljaju, poput dugih nesadržajnih vožnji i praznih dramskih hodova, a i rad s glumcima nije mu najjača strana. Kad je već imao na raspolaganju vrsnog direktora fotografije Borisa Poljaka, mogao se potruditi i oko intrigantnijeg vizualnog prosedea, ali za tako nešto očito nije bilo novca: “no budget” nezavisna produkcija jedva si je mogla priuštiti i cjelovečernje trajanje.
“Zagreb Capuccino”, prvijenac Vanje Sviličić, supruge Ognjena Sviličića koji je s njom potpisao i scenarij, ispao je dosta dobro u odnosu na činjenicu da je redateljica uoči snimanja navodno promijenila obje glavne glumice.
Nela Koscis i Mila Elegović igraju dvije prijateljice potpuno oprečnih karaktera koje su na životnom raskrižju: Petra (Kocics) se upravo rastaje, možda i zbog manijakalne pedanterije kojom održava ne samo svoj lijepi stan nego vlastiti život, no to se ne usuđuje povjeriti čak ni majci, dok je Kika stigla iz Njemačke također s velikom tajnom koju doznajemo tek u završnici.
Solidno režiran
Uglavnom je to ugođajna, nenametljiva studija usredotočena na protagonistice, koje se malo-pomalo razgolićuju pred gledateljima: sporednih likova tek je nekoliko, ali su dosta važni po radnju.
Film je vrlo solidno režiran, Vanja Sviličić je prije ovoga ipak imala nekoliko zapaženih kratkih igranih i dokumentarnih filmova, finale je možda previše zbrzan, no to je i jedini veći prigovor: važnije je da je to prva moderna ženska priča u hrvatskom igranom filmu posljednjih godina.
Odjek u kinima vjerojatno će biti zanemariv, no HRT - jedan od koproducenata - mogao bi biti vrlo zadovoljan gledanošću.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....