Godine 1962. Vincente Minnelli snimio je u Rimu film “Dva tjedna u drugom gradu”, ekranizaciju istoimenog romana Irwina Shawa. U njemu se lijepo razabire kako se holivudska zajednica u to doba preselila u Italiju, a posebno su zanimljive usporedbe s jednim ranijim Minnellijevim filmom, “Gradom iluzija”, nastalim desetljeće ranije.
U njemu se grad na Tiberu i ne spominje kao prijetnja tvornici snova, iako je erozija već počela: 1950. Amerikanci su preplavili Rim dok su snimali spektakl “Quo Vadis” i više ga nisu napuštali. Ono što se u “Dva tjedna u drugom gradu” također ne spominje jest paradoksalna činjenica da je Hollywood tada osvojio Rim, ali da su se Talijani krajem 50-ih i tijekom 60-ih počeli povlačiti u Istočnu Europu, najviše u Jugoslaviju, a povremeno i u Rumunjsku. Usluge njihovih filmskih studija, pogotovo rimskog filmskog grada Cinecittà, postale su im preskupe i radije bi odlazili u Zagreb, Beograd pa i Budvu, da ne bi prekomjerno trošili u domovini.
Cinecittà je ovih dana ponovno u središtu pažnje, jer se upravo doznalo da je država opet preuzela kontrolu nad tim legendarnim filmskim studijima.
Požari i štrajkovi
Odlučila ih je privatizirati prije dva desetljeća, napravljen je Cinecittà Holding, država je zadržala samo 20 posto dionica, pa premda su se tu i dalje snimale velike produkcije (“Bande New Yorka” Martina Scorsesea, “Pasija” Mela Gibsona, “Everest” Baltazara Kormakura, serija “Rim” u produkciji kabelske mreže HBO), nije to bilo dostatno da bi poduzeće poslovalo s profitom. 2014. osnovan je i “Cinecittà World”, po dizajnu trostrukog oskarovca Dantea Ferrettija, u kojem je odasvud odjekivala glazba Ennija Morriconea, s objektima iz glasovitih filmova Sergia Leonea i Federica Fellinija, ali ipak je to bila blijeda replika sličnih zabavnih centara Disneyja i Universala. Požari iz 2007. i 2012. devastirali su znatan dio upotrebljivih filmskih prostora, a loše su odjeknuli i štrajkovi filmskog osoblja, koji se baš nisu dopali stranim producentima. U kinima su slabo prošle najnovija verzija “Ben-Hura” i komedija “Zoolander”, što također nije bila osobita reklama za Talijane. Da tamo nedavno nisu snimljene serije “Mladi papa” Paola Sorrentina i “Diabolik”, situacija bi bila još gora.
Mussolinijevo čedo
Talijanska vlada odlučila je spasiti svoje nacionalno blago, koje je - po nekima - drugi najpoznatiji brend te zemlje, odmah nakon Ferrarija. Što će poduzeti? Još više naglasiti prednosti povrata PDV-a i agresivnije privlačiti strane produkcije, koje im nemilice otimaju Mađarska, Češka, Slovačka, Bugarska, Rumunjska, Hrvatska i Srbija. Nije lako održavati pogon sa 21 studijem rasprostrtim na 40 hektara, devet kilometara udaljenim od središta Rima, a nisu baš utješne ni brojke koje ukazuju da se tu nekad znalo snimati i 350 produkcija godišnje (skupljih i jeftinijih), dok ih je u posljednjih šest godina snimljeno samo 50. Cinecittà ima i solidne uvjete za postprodukciju, ali ne bi škodilo da je domaća kinematografija stabilnija: upropaštena sedamdesetih prodorom privatnih televizijskih kanala (od kojih su mnogi prikazivali isključivo pornografiju), nikad se od toga nije oporavila i da nije bila državne televizije RAI, zasigurno bi se potpuno ugasila.
To najveće europsko filmsko čudo osnovao je 1937. talijanski diktator Benito Mussolini, a pomagali su mu njegov sin Vittorio i šef za kinematografiju Luigi Freddi, futurist i fašist. Njihov slogan “Film je najmoćnije oružje” jako je podsjećao na ono što je tih godina govorio Hitlerov ministar Joseph Goebbels, a nešto prije njega Vladimir Iljič Lenjin, no na podudarnosti u strategijama komunizma, nacizma i fašizma već smo navikli.
Stanka na setu snimanja spektakla “Kleopatra” Josepha L. Mankiewicza u studijima Cinecittà. Elizabeth Taylor u Kleopatrinu kostimu opušteno puši cigaretu
Povijesni spektakli
Da pokaže svoju snagu, Cinecittà je kao jednu od prvih produkcija snimila povijesni spektakl “Scipion afrički” u režiji veterana Carminea Gallonea: samo za scenu bitke kod Zame, u kojoj je Scipion porazio Hanibala, angažirano je sedam tisuća statista. “Željezna kruna”, pustolovni spektakl s puno fantastike iz 1941., u kojem su nastupile kasnije pobijene filmske zvijezde Luisa Ferida i Osvaldo Valenti, izvedbenom razinom nije puno zaostajao za onim što se tih godina radilo u Hollywoodu. Bilo je to razdoblje “bijelih telefona”, ušminkanih salonskih komedija i melodrama, kojima je Cinecittà rado nudila usluge, dok su je preteče neorealizma, poput prvijenca Luchina Viscontija “Opsesija” iz 1943., namjerno izbjegavali. 1937. snimljeno je 19 filmova, 1940. 48, 1942. 59, da bi 1943. produkcija spala na 29 naslova. U prvim godinama 2. svjetskog rata talijanska je kinematografija bila na drugom mjestu u Europi, odmah iza njemačke. Ipak, unatoč podršci talijanskog diktatora, tamo ni od samog početka nije sve štimalo, Cinecittà je imala 21 studio, ali ih je zbog spleta nesretnih okolnosti neko vrijeme čak 17 bilo izvan upotrebe.
U razdoblju njemačke okupacije filmska je produkcija znatno smanjena, da bi 1945. već afirmirano poduzeće na dvije godine postalo izbjeglički logor, podijeljen u dva dijela: u prvom su bili Talijani otjerani iz Libije, Dalmacije i Istre, a drugi je bio međunarodnog karaktera, s jako puno Jugoslavena različitih nacija. U to doba talijanski filmovi osvajaju svijet danas klasičnim ostvarenjima neorealizma, kao što su “Rim, otvoreni grad”, “Paisà” i “Čistači cipela”, međutim, njihovi redatelji Roberto Rossellini i Vittorio De Sica ponosili su se time što nisu radili u filmskim studijima nego na ulicama i zatečenim objektima. Srećom, publika je tražila i komercijalne filmove, koji su - čak i kad su koketirali s neorealizmom - često nastajali u studijima Cinecittà.
Prvi holivudski film snimljen u Italiji bio je pustolovni “Princ lisaca” iz 1948. s Tyronom Powerom i Orsonom Wellesom, no spektakl “Quo Vadis” pokazao je da je Cinecittà spremna i za veće izazove. Ipak, jedan film znatno skromnijeg budžeta izvršio je znatno veći utjecaj, komedija “Praznik u Rimu” Williama Wylera iz 1953., s Gregoryjem Peckom i Audrey Hepburn u glavnim ulogama, za koju scenarist Dalton Trumbo nije mogao dobiti Oscara jer je u Hollywoodu bio na crnoj listi, pa se kao autor potpisao njegov prijatelj Ian McLellan Hunter: nije to više bila Italija iz ranih neorealističkih filmova, prepuna razrušenih zgrada, Rim je zabljesnuo kao turistički poželjan grad, prepun kafića i povijesnih znamenitosti, u kojem svi voze vespe i moderno se odijevaju. “Tri novčića u fontani” Jeana Negulescoa (1954.), jedan od prvih filmova u cinemascopeu i tehnicoloru, još je više naglasio magiju “vječnoga grada”, a poznati redatelj je kasnije koristio usluge Cinecittà i u filmu “Dječak na delfinu” sa Sophijom Loren i Alanom Laddom.
Najbolje se ipak zarađivalo na spektaklima, “Helena Trojanska” Roberta Wisea (1956.) za naslovnu ulogu angažirala je talijansku starletu Rosanu Podestu i ostavila hrpu dolara u tamošnjim blagajnama, a još je unosniji bio posao s dvodijelnim filmom “Rat i mir” (1956.) u režiji Kinga Vidora: ekranizacija romana Lava Tolstoja bila je tako zahtjevna da studiji Cinecittà nisu bili dovoljni, korišteni su i studiji najvećih talijanskih producenata Carla Pontija i Dina De Laurentiisa.
Rim - najpoželjniji grad
Posao stoljeća bio je Wylerov “Ben-Hur” iz 1959. I ranija verzija iz 1925. s Ramonom Novarrom snimljena je znatnim dijelom u Italiji, no na setu je vladao produkcijski kaos koji je skoro upropastio kompaniju MGM, no, srećom, financijski odjek bio je sjajan. I nova verzija slutila je na debakl, jer se snimalo pune dvije godine, međutim, iskusni Wyler puno je strože kontrolirao gradnju kulisa, ekshibicije kaskadera i scene sa statistima, tako da je to bio i realan rok za takav spektakl. Kada je film dobio rekordnih 11 Oscara (do danas ih je dosegao samo “Titanic” Jamesa Camerona), talijanska je ekipa bila na to ponosna kao i holivudska. Tada se potpuno udomaćio slogan za Cinecittà - Hollywood na Tiberu.
Hollywood je 50-ih još često koristio rimske studije (“Bosonoga kontesa” Josepha L. Mankiewicza s Avom Gardner, “Zbogom oružje” s Rockom Hudsonom i Jennifer Jones, “Priča o opatici” Freda Zinnemanna s Audrey Hepburn), međutim neočekivanu blagodat predstavljale su domaće produkcije. Federico Fellini tamo je djelomično snimio “Dangube”, pa i “Cabirijine noći”, no “Slatki život” ponajbolje je uhvatio duh vremena: već su i stranci znali da nemaju pojma o Rimu ako nisu popili piće u ulici Via Veneto i bacili novčić u fontanu Trevi, a “Slatki život” je te rimske atrakcije doveo do usijanja. Odjednom više nije bilo ključno hodočastiti u New York ili Pariz, Rim je postao najpoželjniji grad na svijetu. U Fellinijevu filmu to su samo vanjske lokacije, no najvažniji dio - scene mondenih zabava - inscenirane su u Cinecittà. Redatelj je imao i svoj omiljeni studio, Teatro 5, tamo je kasnije snimio “Osam i pol” i kostimirani spektakl “Satirikon”.
Federico Fellini na setu svog remek-djela “Amarcord”, 1973.
Špageti vesterni
U Cinecittà mora da nisu bili oduševljeni kada je Visconti svog ambicioznog “Geparda” (1963.), po Lampedusinu romanu, odlučio realizirati na autentičnim lokacijama, u drevnim vilama i drugim gospodskim kućama, bez pomoći studija, no tada su već imali dosta posla, unatoč tome što je talijanska kinematografija bila u velikoj krizi. Otto Preminger došao je tu realizirati svog “Kardinala”, “Dugi brodovi” snimali su se u Jugoslaviji, ali i u studiju Cinecittà, Franco Zeffirelli trebao je nekoliko studija za spektakularnu ekranizaciju “Romea i Julije”, a i nova talijanska redateljska zvijezda Sergio Leone tu je snimao scene špageti vesterna “Za dolar više” i “Bilo jednom na Divljem zapadu”. Uostalom, taj je žanr u drugoj polovici 60-ih komercijalno preporodio talijansku kinematografiju, pa su i Leoneovi kolege Sergio Corbucci i Sergio Sollima često radili u studijima Cinecittà.
Druga polovica 70-ih označava ne samo suton talijanskog filma nego i njegovog najpoznatijeg studija. Britanski studiji postali su mu sve opasniji konkurenti, nimalo slučajno da su tamo realizirani svi filmovi o Jamesu Bondu, a još je poraznije što ih je prihvatila novoholivudska generacija predvođena Georgeom Lucasom i Stevenom Spielbergom. Po razini postprodukcije Talijani se nisu mogli mjeriti s londonskim studijima, pogotovo kada je znanstvena fantastika u pitanju, što država sada želi ispraviti ulaganjem upravo u te odjele. Hoće li u tome uspjeti? Teško je reći, privatna inicijativa uvijek više obećava od državne, no ponekad državna predstavlja jedini spas. U slučaju Cinecittà to je vjerojatno točno, međutim svjetsko filmsko tržište postalo je tako kompetitivno da će biti potrebna kako odlučna tako i rafinirana strategija da nekoć slavno poduzeće opet postane respektabilno.