VELIKI HRVATSKI GLUMAC O NOVOM FILMU KOJI JE PRIKAZAN U CANNESU 'Svi smo znali da radimo nešto važno. Nije bilo pretvaranja'

Prošla sezona bila je iznimno uspješna za Leona Lučeva. Najprije je na Sarajevo film festivalu dobio nagradu za najboljega glumca u filmu “Teret”, a iste je godine u službenom programu kratkog igranog filma predstavio svoj redateljski prvijenac “Malo se sjećam tog dana”. “Teret” je prije toga premijerno predstavljen u Cannesu, u pratećem programu “15 dana autora”, a poslije je pobijedio na Zagreb film festivalu, na natjecanju najboljih prvijenaca (i drugih) filmova.

Redatelj “Tereta”, beogradski filmaš Ognjen Glavonić, već je uživao solidnu reputaciju po dokumentarcu “Dubina dva”, nagrađenom na ZagrebDoxu, međutim, zanimljivo je da je u pitanju diptih koji je najbolje gledati kao dio dvije cjeline. Prema prvim nagovještajima, dokumentarac nije trebao prethoditi igranom filmu, ali nije baš bilo tako, što je Lučev i objasnio u ovom intervjuu.

Dodatna je neobična okolnost u tome što dokumentarac krajnje dokumentirano objašnjava kako su srpske vojne postrojbe na Kosovu, tijekom NATO-ova bombardiranja Srbije, nasumično pobile dio tamošnjeg stanovništva, a zatim tijela otpremile posebnim šleperima do Bajatnice, gdje su ih i pokopale. Za razliku od “Dubine dva”, “Teret” kao da improvizira na tu temu, ne daje precizne odgovore i najviše očekuje od gledatelja da poveže krajnje otvorenu priču. Leon Lučev u cijelosti drži film i bez njega teško bi bilo zamisliti da “Teret” postigne takav uspjeh.

Jeste li razmišljali o biografiji svog lika Vlade? Kako je on uopće uletio u taj posao?

- Baš i nisam. Netko ga je valjda preporučio. Jako su te vožnje bile isplative, 100 maraka po jednoj turi. Ne možete zamisliti kakav je to novac bio 1999. On je iz manjega grada, živi u Pančevu, tamo je sigurno nezaposlenost velika i nema on tu što razmišljati hoće li ili neće tako nešto prihvatiti. Znam nešto o Pančevu, jer sam upoznao neke studente na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti, koji su iz komocije ostajali u Beogradu i tek ako bi morali, vraćali bi se kući. Inače, bio sam u Pančevu, fini mali gradić. Važnije mi je od te neke biografije lika bilo ući u tu neku atmosferu i u tome sam s Ognjenom najviše radio. Uostalom, ja sam jedini od glumaca bio stalni član ekipe, ostali bi samo došli na dan-dva. Zato nam je bilo važno da tu ne pogriješimo. Nije mi baš ni lako vratiti se u to razdoblje, snimali smo to prije tri godine, ali znam da nam je koncentracija bila nevjerojatna.

Kako vam je Glavonić izložio koncept filma?

- Rekao je: “Radim film o vozaču, sve je više na unutra nego na van, nema puno teksta”. Mi smo se zapravo družili četiri godine prije no što je počeo nastajati scenarij, obilazili lokacije, razgovarali. Nisam ja odmah ni pohvatao sve dramske rukavce o kojima je Ognjen razmišljao, to je dolazilo postupno.

Je li vas bilo strah te dramske otvorenosti? Nikad se ne pokaže što on to vozi. Čuju se samo neki šumovi iznutra. Nama koji smo gledali Glavonićev dokumentarac “Dubina dva” to je jasno, jer tamo je sve precizno objašnjeno…

- Mislim da je Glavonić u meni tražio nekakav oslonac da ja mogu izraziti tu neugodu i napetost i mislim da je to od mene i dobio. To je ono što ja uvijek kažem svojim studentima: ‘Dajte da malo odšutimo’. Jako puno se iz te šutnje može doznati, puno više nego iz govorenja. Zato ja volim te prostore šutnje. Naravno, to govorim iz glumačke perspektive, redatelj je umjetnik koji će taj prostor otvoriti gledatelju i pokazati mu da to ipak nešto znači.

Koliko vam poremeti vaše soliranje trenutak kad se pojavi mladi Pavle Čemerikić i gotovo na prevaru postaje njegov suvozač? Tvrdi, naime, da zna put sporednom cestom do Beograda, što se baš i ne pokaže točno.

- Poremeti taman koliko treba. Pazite, mi smo u početku mislili da sve to skupa snimamo iz prateće kabine, a ja da samo fingiram vožnju. No u međuvremenu sam naučio voziti šleper i to je bilo ono pravo, nikakvo pretvaranje. Nije to zgodno spomenuti, ali ja nemam vozačku. No tako sam se naučio na taj šleper da mogu s njim što hoću. To mom liku daje sigurnost koju inače možda ne bi imao. A lik koji igra Pavle malo ga podsjeća na njegova sina i to je stalno ta kontra između njih dvojice. Nema tu puno racionalnog, sve je nešto između. Ionako Pavle ne bi smio biti kraj njega u kabini, jer mu je zabranjeno da bilo koga usput prima. Inače, onaj vozač iz dokumentarca “Dubina dva” koji je napustio šleper kad je shvatio što je u njemu, on je danas zaštićeni svjedok.

Je li žena glavnog junaka koju on stalno naziva trudna?

- Vi ste prvi koji to kaže.

Spominjem to zato što je to jako metaforično: on vozi mrtvace, a uskoro će u obitelji imati novi život.

- Nismo to tako mislili, možda je naprosto bolesna. Ali ako vam se to sviđa, meni je to ludilo. Uostalom, Ognjen je ostavio dosta stvari otvorenim. Međutim, ljudi su uspjeli povezati stvari koje se naizgled ne daju povezati. Poput toga da je onaj muškarac kraj splavi Pavlov otac. Sve je otvoreno, sve je višeznačno i jako mi je zanimljivo kako su gledatelji na to reagirali.

Boris Kovacev / CROPIX

Leon Lučev

Je li Glavonić od početka htio raditi “Dubinu dva”, pa tek onda “Teret”?

- Ne, on je “Teret” počeo pripremati kao kratki igrani film, no skupio je toliko materijala da ga je morao nekako kanalizirati i zato je napravio prvo “Dubinu dva”. Tako se potpuno očistio za “Teret”.

Je li vam bio problem što je u ovom filmu puno toga otvoreno, a što je u dokumentarcu precizno objašnjeno?

- Ne, ja sam točno znao što trebam raditi i ta mi je otvorenost jako odgovarala.

Kako biste vi to definirali, je li to redateljski ili glumački film? Vi ste ipak u 90 posto kadrova.

- Svakako redateljski, no moram reći da smo negdje na početku imali diskusiju oko toga koliko je Ognjen toga meni spreman prepustiti. Rekao sam mu: ‘Evo, ovo je sad moja dionica i daj da je odigram kako ja mislim’. Ovo je film u kojem smo svi znali da radimo nešto važno. Znate li inače što je dobra tema? Vidio sam na Facebooku da Lidl nudi ljetovanje penzionerima, ali tako da idu raditi u Šibenik, Split ili ne znam kamo i tamo dobiju dva dana slobodnoga. I rade samo četiri sata dnevno. To je to ljetovanje. Pa mi smo ipak nekad živjeli u državi u kojoj se penzionere poštovalo.

Pričalo se da nerado dajete intervjue, no kad izvadio press-clipping, ispalo je da toga ima pozamašno.

- Netko je to valjda krivo shvatio. Ne volim razgovarati ni o čemu, samo zato što netko želi popuniti prostor u novinama. Ali kad je u pitanju film koji sam upravo napravio, nema govora da ću odbiti novinara. Ipak mi je stalo da netko taj film pogleda u kinu.

Jeste li sada negdje u stalnom kazališnom angažmanu?

- Ne, bio sam u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, ali nije išlo s mojim silnim obavezama. Inače, Rijeka mi se jako sviđa, pogotovo radionice koje radim, s klincima kao i s generacijom 55 plus. Ovo drugo me jako zainteresiralo, to su ljudi koje vole otpisivati, a u njima su nevjerojatno kreativni rezervoari. Uostalom, još malo pa ću i ja biti u toj kategoriji. Radimo tako da se dogovorimo koja nas tema sve zanima i vidimo dokle smo daleko spremni u tome ići. Tema su nam, recimo, majke i djeca, ali i to koliko se slobode nudi ljudima treće dobi. Sreo sam žene koje su čitav život nešto htjele, glumiti, snimati, raditi filmove, pa smo opipavali koliko se to može realizirati. One su nama koji radimo s njima otvorile neku novu perspektivu i to na pitanja što je majka, što je treća dob. Jako sam zadovoljan.

Kakva su vam iskustva s režije vašeg prvog kratkog igranog filma “Malo se sjećam tog dana”?

- Opet je to jedna te ista stvar. Prostor slobode. Razgovaramo, dogovaramo se i nakon toga krećemo u realizaciju. U tom filmu si igrale moje dvije kćeri i to je nekako ukomponirano u ono što sam htio napraviti.

U završnici “Tereta” sina vašeg glavnog junaka glumi Ivan Lučev, vaš vlastiti sin.

- On je jako inzistirao na tome i mislim da se jako dobro uklopio u film.