Urbana, buržujska drama debitantice Vanje Sviličić

Nedavno preminuli redatelj Tomislav Radić snimio je u karijeri nekoliko zanimljivih filmova.

No, u filmskoj kulturi ostao je zapamćen ponajviše po “Živoj istini”, svom prvom filmu iz 1972. U jugo-modernizmu - iskreno - bilo je puno boljih filmova od “Žive istine”. Ali, Radićev prvijenac ostao je upamćen jer je bio među rijetkim filmovima o urbanim ženama. U kinematografiji koja je bila (pa i ostala) mačistička, pa i mizogina, to je bio rijetki film o kojem se žene nije kinjilo ili silovalo, nego je kamera sa zanimanjem ulazila u njihovo kupatilo i sobu.

Emocionalni kosturi

Film Vanje Sviličić “Zagreb Capuccino” nije “Živa istina”. Razlika među tim filmovima je dosta, među inim i ta što je Radićev film modernistički puzzle, a “Zagreb Capuccino” klasično ispripovijedana drama. No, film “Zagreb Capuccino” ima jednu sličnost s Radićevim: oba se filma bave ženama iz gradske srednje klase, i zapravo - jedino njima.

Te dvije žene su Petra ( Nela Kocsis) i Kika ( Mia Elegović). Obje su u na pragu četrdesetih, stare su znanice, ali i posve oprečne. Petra je staromodnija, posvećena kućanstvu, čistoći i kuhinji, Kika živi u inozemstvu, pustolovnija je, smjelija, hedonist. Kika dolazi u Zagreb posjetiti prijateljicu kojoj se brak upravo raspada. Petra to doživljava kao poniženje i neuspjeh, nije kadra priznati razvod čak ni roditeljima, a Kika joj stiže u pravi čas kao rame za plakanje. Tijekom dana, večeri i jutra Kika pokušava prijateljicu “vratiti u žive”, no ispostavi se da i iza njene partijanerske, vedre politure postoji emocionalni kostur u ormaru.

Dobar odabir glumica

Film Vanje Sviličić - kako se iz opisa vidi - spada u već petnaestak godina apsolutno dominantnu struju europskog minimalističkog hiperrealizma, smjera koji je nastao kao “pankerska” kontrakultura postmodernizmu i računarskom triku, da bi se postupno i sam pretvorio u (pre)dominantnu maniru. U hrvatskom filmu taj smjer prihvatila je hrpa novih autora (ne samo, ali i) zato što je bio budžetski nezahtjevan. Među njim bio je i suprug Vanje Sviličić Ognjen, koji je u “Zagreb Capuccinu” potpisani koscenarist. Film Vanje Sviličić odaje neke od Ognjenovih karakteristika (ponajprije izrazitu pripovjedačku preciznost), no sociolološki je svjetovima udaljen od njegovih filmovima o “dotepencima”, selu i društvenim marginalcima. “Zagreb Capuccino” je u potpunosti urbani, buržujski film, a kad to pišem, ne mislim da je to po sebi ni dobro ni loše.

“Zagreb Capuccino” jednostavan je i precizan film, dramaturški točan i do pogođene mjere sentimentalan. Vanja Sviličić iznenađujuće je odabrala dvije glumice koje u kino-filmovima rijetko imaju velike uloge, što se pokazalo kao stanovito osvježenje. Film, međutim, nije bez hrapavosti. Karakterizacije likova ponegdje su napadne i prvoloptaške, likovi Petre i Kike stalno se hrvaju u međuprostoru između karaktera i općenitih tipova, a svršetak je mogao biti razrađeniji. Na trenutke, “Zagreb Capuccino” se doima kao fabularna linija iščupana iz nekog većeg, opsežnijeg ansambl filma.

Generacija autorica

Nezgoda s ovakvim mikro-dramama je što u našem medijskom i prikazivačkom kontekstu one nemaju prirodno mjesto. Filmovi kao “Zagreb Capuccino” i kad su najbolji teško mogu preživjeti multiplekse (film Ognjena Sviličića “Takva su pravila” je unatoč nagradi s Mostre skupio par tisuća gledatelja), a za svjetske festivale često su - previše obični, pogotovo kad se bave tranzicijskom srednjom klasom. “Zagreb Capuccinu” prirodno je stanište zapravo tv. U tom kontekstu, zaživjet će kao ono što jest: pristojna, ali neizuzetna drama.

U hrvatski film u ovom trenutku ulazi jedna fenomenalna nova generacija ženskih autorica, među kojima su Hana Jušić, Sonja Tarokić, Sara Hribar ili Nikica Zdunić. Možda će se jednom pokazati da je “Zagreb Capuccino” nešto što mi sad ne znamo: stidljivi i neupadljivi početak nove ere, u kojem filmske Power-Puff Girls smiču paučinu s domaćeg filma.