Bio je travanj 1985. godine. Našao sam se s prijateljem i njegovom djevojkom negdje oko 18.30 ispod sata na trgu.
Imali smo neke planove kasnije te večeri. Ne sjećam se točno što smo planirali, jer su se u sljedećih pola sata, sat promijenili. Odlučili smo “ubiti” vrijeme odlaskom na Mimarinu izložbu, koja je tada još bila na Gornjem gradu... - govori nam Ivo Škorić, jedan od trojke koja je izvela jednu od najvećih medijskih spački osamdesetih godina prošlog stoljeća koja se zbila na ovim prostorima.
Priča je to o “krađi” vaze iz kineske dinastije Ming vrijedne milijun američkih dolara koja je bila dio postava “Zbirka Ante Topić Mimara - Kineska umjetnost” izložene u tadašnjem Muzejskom prostoru, danas nazvanom Klovićevi dvori. Za taj nestašluk mnogi danas ne znaju, jer ipak se zbio prije 35 godina, no ruku na srce, ni oni stariji nisu bili pretjerano upućeni ako nisu pratili program Radija 101, a tadašnjim vlastima nije baš išlo na ruku da se o tome piše...
No sada, cijelu tu sagu, odlučila je oživjeti ekipa serije “Crno-bijeli svijet”, čija se četvrta sezona događa 1985. i 1986. godine. Tako se pored evociranja najpoznatijih događaja tog vremena, kao što je primjerice nuklearna katastrofa u Černobilu i Cibonino osvajanje Kupa prvaka, našla u njoj i ta spačka s vrijednom kineskom vazom, a scene krađe upravo su snimljene u Klovićevim dvorima.
Najsigurniji muzej
A što se točno dogodilo prije tih 35 godina, kako je išla sama krađa, ispričao nam je Škorić koji posljednjih 30 godina živi u SAD-u. Sačuvao je i staru kazetu na kojoj je snimljena tradijska emisija, u kojoj sus e pohvalili krađom, inače kultni “Krezubi trozubac”.
- Uglavnom, mislim da smo došli nekih 15 minuta prije zatvaranja. Smijali smo se i mahali kamerama, koje su bile po svim sobama i hodnicima, što je tada još bila relativna rijetkost. Direktor muzeja se baš nedavno javno pohvalio kako je to najbolje čuvani muzej na Balkanu. No mi smo primijetili da kamere imaju male crvene lampice na repu kućista, koje ih vjerojatno odaju kad snimaju, a kad ne. Također, u jednoj od soba kroz koje smo prošli, bila je jedna vitrina nasred sobe, zatvorena najobičnijim šarafićima koji se prstima mogu odviti. Osim toga, sva struja je dolazila preko spuštenog stropa, jer je pod srednjovjekovnog samostana kameni, tako da ta vitrina sigurno nije imala nikakav alarm. Naravno, u sobi je bila mlada službenica koja je nervozno motrila vitrinu - prepričava nam Škorić početak krađe. Bez ikakvog prethodnog dogovora, nastavlja, njegov prijatelj je krenuo flertovati s mladom službenicom, a ona ga je nastavila slijediti, slušajući njegovu priču, iz sobe u hodnik.
- U trenu kako se kamera isključila, ja sam hitro odvio vijke, njegova djevojka je navukla bijele rukavice i uklonila staklo, ja sam izvukao brončanu vazu i tutnuo je u njenu torbu. Ona je spustila staklo, a ja sam zadržao vijke. Sve skupa pet sekundi. Onda smo se mirno uputili prema izlazu i pozdravili se srdačno sa službenicima. Vrlo brzo nam je palo na pamet da nemamo pojma što bi s vazom. Tako da smo je odmah odlučili vratiti - objašnjava Škorić.
No nije to bilo baš odmah, jer Škorić koji je tada radio na Stojedinici, još iste večeri odjurio je na radio da nagovori Hloverku Novak-Srzić, Davora Ivankovića, Dobrivoja Kebera i Veljka Jančića da o tome naprave emisiju.
- Ispalo je naravno kao aktivizam. Jer se direktor muzeja baš tjedan dana ranije hvalio kako je muzej Mimara najbolje čuvan muzej na Balkanu. A tu je troje balavih amatera (imali su tek 20-ak godina) ušlo u muzej i za manje od 15 minuta izašlo s milijun dolara vrijednim eksponatom (toliko je on procijenio vazu kad smo ga kasnije iz emisije nazvali telefonom doma uživo). Pa smo eto ukazali na propuste. Međutim, istina je da je to bila čisto slučajna pljačka u slučajnom muzeju na slučajnoj izložbi u slučajnoj državi. Priča se dalje razvijala sama od sebe - priča Škorić. Vaza kaže, nikad nije došla na radio jer su se bojali doušnika i da će priča propasti prije nego što bude ispričana.
- Kad smo odlučili da pljačku tretiramo kao medijski spektakl, onda smo odlučili i da vazu vratimo. I nismo htjeli riskirati da ju još putem razbijemo. Nikome od nas otac nije odvjetnik, kao što se pričalo, ali je osoba koja je ponijela vazu sebi doma i potom, vješto zamaskirana perikom i šminkom, vratila istu u muzej, zapakiranu kao “knjigu za druga direktora”, bila tada student prava.
Budući da je vaza u kutiji završila na polici porte muzeja u petak popodne, kad je direktor već otišao kući, tako je tamo stajala do ponedjeljka, dok su se na policiji, u upravi muzeja i u Centralnom komitetu, koliko smo kasnije čuli, preznojavali što da rade i što da kažu Mimari, koji se prijetio da će svoje igračke vratiti u Austriju, ako ih oni neće znati čuvati - prisjeća se Škorić. U međuvremenu je već spomenuta ekipa Stojedinice pristala napraviti emisiju.
Nazvali direktora
Napravili su intervju sa Škorićem i drugom osobom i izmijenili im glasove, a onda je Hloverka Novak-Srzić nazvala direktora Muzeja Antu Sorića doma i uživo, u eter, pitala ga gdje je eksponat 33, jer je vaza bila zavedena pod tim brojem u muzejskom vodiču.
- Rekla sam Soriću kako imaju divnu izložbu i onda ga pitala je li im možda nešto nedostaje. Trajalo je to objašnjavanje, natezanje, a on je uzvratio “to su gluposti”. Ja sam mu na to kazala “u redu, ako utvrdite da vam nedostaje vaza, javite se, vratit ćemo je” - prisjeća se uz smijeh Hloverka Novak-Srzić.
- Kada je direktor rekao da je vaza na procjeni, morao sam izaći iz studija, da se ne čuje u eteru koliko se luđački smijem. Onda je polako skužio da je uživo i da imamo vazu, pa se počeo izvlačiti da iako je rekao da je muzej najsigurniji na Balkanu, netko tko planira i tome se posveti može i Pekinški muzej pokrasti. To, međutim, nismo išli probati - govori Škorić. Također, tu istu večer, nastavlja Škorić, Zabranjeno pušenje imalo je koncert u Zagrebu i odmah kada su čuli emisiju, dojurili su na radio u nadi da će upoznati lopove, da ih nauče “Zenica blues”. Međutim, srećom to nije bio ishod ove spačke.
- Vlasti su se tek negdje nakon mjesec dana pojavile na Stojedinici. Skužili su da bi radio mogao znati identitet lopova ako je s njima obavio intervju. Uredništvo se posavjetovalo s odvjetnicima koji su razgovarali s policijom i nakon što su dobili potvrdu da nam se ništa neće dogoditi, predali su naša imena. Poslije smo svi troje bili na vrlo ugodnim razgovorima u Đorđićevoj, jer pandure je zapravo dobro zabavljala priča kako smo to izveli - kaže Škorić.
Taj ležeran tretman koja je vlast imala prem tom slučaju potvrdila je i Novak-Srzić jer su i urednici završili na obavijesnim razgovorima. Svima je, kaže, to bilo smiješno, a do tada su već i shvatili što mogu očekivati od mlade ekipe na Stojedinici.
No reakcije medija bile su različite. Škorić kaže da se dugo u Hrvatskoj nije smjelo “zucnuti” o tome što se dogodilo, dok je u Beogradu priča odmah dobila ogroman prostor u prvomajskom broja NIN-a.
- Nema radosnije vijesti nego da je susjedu crkla krava. Mimara je naime poklonio svoju zbirku Hrvatskoj, ali pod specifičnim zahtjevom da budu dobro čuvane. Zato je direktor muzeja inzistirao na priči da je to najbolje čuvani muzej na Balkanu. I zato Mimara nikada nije smio saznati i vjerojatno nikad nije saznao da se ova pljačka dogodila. Dobro su ga čuvali na Gornjem gradu. Nedugo nakon emisije s ekipom Stojedinice, Hloverkom Novak- Srzić, Davorom Ivankovićem i Goranom Jukićem otišli smo ga posjetiti, ali su službene osobe otvorile vrata i nisu nam dozvolili da razgovaramo s njim - ispričao je za kraj Škorić.
provokativni radio - Od startne pozicije kada smo dogovarali kako će izgledati radnja za ovu sezonu, jedna od ideja je bila da će netko od naših stalnih likova doći na Stojedinicu i tamo raditi. Radio 101 bio je jedan od najvitalnijih punktova za mlade ljude u tom trenutku i nama se činilo da je jako dobro za seriju da neke od priča, a Stojedinica obiluje njima, budu inspiracija za neke naše epizode. Napominjem da je riječ o inspiraciji, jer naša intencija nije bila da napravimo rekonstrukciju stvarnih događaja, niti je to moguće, već smo mi u priče koje su se doista dogodile ubacili naše likove, pa samim tim to prelazi u fikciju. Dakle, uzimali smo te priče kao inspiraciju, a ima ih nekoliko - objašnjava Igor Mirković koji je pored Gorana Kulenovića jedan od redatelja i scenarista “Crno-bijelog svijeta”, a upravo se on pozabavio istraživanjem famozne krađe.
- Stojedinica je u tim svojim prvim danima, dakle u prve dvije, tri godine kada su još bili u SKUC-u na Savi, bila radio koji je stalno generirano neke nove čudne priče, male provokacije na razne načine. Imali su recimo radiodrame za koje su slušatelji mislili da su stvarnost, pa bi se cijeli grad digao na noge zbog toga. Prvi su radili uključenje uživo, pa su neke od takvih “scena” zvučale vrlo provokativno. A jedna od tih epizoda je i “slučaj Ming”. Bilo je to u vrijeme prije no što je Mimarina zbirka stigla na svoje konačno odredište u Muzej Mimara i bila je izložena u Klovićevim dvorima. Skupina od troje ljudi koji su bili bliski Radiju 101, “popalili” su tu vazu bez neke konačne namjere. Nisu došli s predumišljajem to napraviti. Oni su jednostavno, kada su bili u Muzeju i kada su vidjeli da muzej koji se u to vrijeme hvalio svojom sigurnošću zapravo nije toliko dobro osiguran, napravili još jednu u nizu provokacija - govori Mirković koji zna identitet jedino Ive Škorića, jer dvoje drugih u godinama poslije nisu željeli da se zna da su bili u tome. Škorić je tada, nastavlja Mirković, bio novinar na Stojedinici, a poslije je radio i neke daleko ozbiljnije provokacije od ove.
Izgovori i laži
- Nakon što su iznijeli vazu, priča se dalje malo “grana”, jer prema jednima vaza je stigla na Radio, a prema drugima - nije. Različiti akteri s kojima sam razgovarao imaju različita sjećanja, kako to obično biva jer sjećanje jednostavno tako funkcionira. No u svakom slučaju oni su nakon tog svog pothvata stigli na radio i ispričali što se zapravo dogodilo i onda su na radiju to odlučili iskoristiti za priču. Nazvali su direktora zbirke i postavili su mu u eter pitanje zbog čega vaza nije na svome mjestu, a on je, naravno, bio nespreman za to pitanje, jer očito nisu ni znali što se dogodilo. Bilo je očito da ta priča o sigurnosti ne stoji i to je Radio iskoristio kao jednu od svojih mnogih provokacija. A nakon toga, po onome što ja znam, nisu se dogodile neke sankcije. Akteri su završili na obavijesnom razgovoru u policiji i to je bilo sve. Prošlo je bez posljedica jer je neko općenito mišljenje o radiju bilo da su oni nestašni klinci koji izvode takve stvari i to se toleriralo, no pritom treba znati da je zapravo ta priča bila i vrlo osjetljiva. Jer, to je vrijeme kada je Mimara tek donirao zbirku činjenica da vaze samo tako izlaze iz muzeja sigurno nije govorila u prilog tome da se o zbirci dobro vodi računa. Utoliko je ona bila neugodna po tadašnju vlast i namjera režima bila je da se prašina čim prije slegne, pa nisu imali nikakve ambicije dodatno dizati tenzije nekim sankcioniranjem - ističe Mirković.
