Među novinama koje je nedavno uveo Hrvatski audiovizualni centar su mikrobudžetni filmovi, jeftina ostvarenja na koja se troši tek djelić sredstava inače namijenjenih dugim projektima. A opet, to baš i nije novina, jer ju je na prijelazu 70-ih u 80-e uveo Nenad Pata, glavni urednik filmske redakcije Televizije Zagreb.
Sve je počelo s „Ritmom zločina“ Zorana Tadića, koji je trebao biti emitiran u sklopu popularne filmske emisije „3,2,1…kreni“, tek da se pokaže gledateljima kako nastaje film, sve to skupa bila je redateljeva ideja, ali joj je Pata dao programsku okosnicu i progurao je kod svojih šefova. Najjednostavnije je bilo pretvoriti tv drame i serije u duge filmove, tako da je Branko Ivanda doradio svoj tv film „Nokturno“ u „Noć poslije smrti“, a Berislav Makarović seriju „Mačak pod šljemom“ u „Snađi se druže“, no kad je Tadić predao Pati svoj drugi projekt „Treći ključ“, naveliko su se počeli skupljati originalni scenariji drugih filmaša, tako da su uskoro trebali debitirati Živorad Tomić („Kraljeva završnica“), Dejan Šorak („Mala pljačka vlaka“) i Srećko Jurdana (nikad snimljena „Priča o mostu“).
Pobunili su se međutim redatelji čiji su filmovi regularno prolazili na fondu kinematografije, gunđali su da se time snižava profesionalna razina hrvatskog filma, a i na televiziji baš nisu bili zadovoljni da filmska redakcija konkurira njihovoj dramskoj redakciji. Mikrobudžetni filmovi su ukinuti, iako su tih godina ultrajeftini projekti nastajali i u drugim republikama i jedna potencijalno vrijedna inicijativa ugušena je a da se nije propisno ni razigrala.
Tih godina Pata je bio jedna od najvažnijih ličnosti hrvatske i jugoslavenske filmske kulture. Svima koji smo radili u njegovoj redakciji dao je popriličnu kreativnu slobodu, natrpali smo filmski program ostvarenjima koja su domaći distributeri zaobilazili i za koja smo bili zakinuti kroz protekla desetljeća (na primjer, ciklus japanskog klasika Yasujira Ozua čak je emitiran u elitnom terminu i dobio pohvale vrlo šarolikog profila gledatelja), a emisija „3,2,1… kreni“ pokazala se kao posebna „lokomotiva“. Snalažljivi Pata kontaktirao je strane kulturne institute po Zagrebu, nije zanemarivao ni osobna poznanstava, pa su u studio Televizije Zagreb počeli stizati Claude Chabrol (nismo ni slutili da će redatelj filmova za sladokusce izazvati takvu medijsku strku), Werner Herzog, Andrzej Wajda, François Truffaut, Catherine Deneuve, Grigorij Čuhraj, Vera Chytilova i mnogi drugi. Iskoristili smo to da bismo ponekad emitirali premijerne filmove koji nisu ni otkupljeni za kina, na primjer Chabrolovu „Alice ili posljednji bijeg“ sa Sylviom Krystel i Herzogovog „Stroszeka“, postao je to kulturni pogon koji su itekako znali cijeniti kolege iz Beograda, Sarajeva i Ljubljane, ali je problem bio što je suviše iskakao od uobičajene produkcije zagrebačke televizije.
Pata je došao na televiziju sa Radija Zagreb, prije toga je radio u Zagreb filmu, osobito je bio vezan za njihov studio crtanog filma (njemu će poslije posvetiti televizijsku seriju „Zagrebačka škola crtanog filma“), inače je rođen u Dubrovniku, završio Filozofski fakultet u Zagrebu, i objavljivao po novinama i časopisima, sve dok se nije duže vezao za Radioteleviziju Zagreb. Nakon što su mu tamo „potkresali krila“ (ukinuli su čak i emisiju „3,2,1... kreni“, i to na jednostavan štos, tražili su od nas da je realiziramo bez posebnih honorara, što smo svi odbili), uglavnom se bavio publicistikom, od važnijih knjiga su mu monografija „Dušan Vukotić – Vud“, „Filmski velikani u Zagrebu“, „Iz dana u dan u Zagreb filmu“ i njih još nekolicina. Godine 1983. dobio je francuski orden Viteza umjetnosti i književnosti, a Hrvatsko društvo filmskih kritičara dodijelilo mu je 2014. nagradu „Vladimir Vuković“ za životno djelo na području filmske kritike i publicistike. Umro je u Zagrebu u 91. godini, u trenutku smrti bio je najstariji član tog društva.