U svojoj esejističkoj knjizi “Neispričane priče” redatelj Rajko Grlić posvetio je jedno poglavlje filmovima kojima nije bilo suđeno da se dogode. Riječ je o filmovima kod kojih je naizgled sve bilo u redu - dobar režiser, scenarij, produkcija, novac - ali protiv njih su se otele iracionalne okolnosti te su na koncu završili naopako. Jedan od takvih je i Grlićev film “Josephine”, film čija je sudbina otišla u krivom smjeru onog trenutka kad je usred snimanja režiser završio u praškoj bolnici zbog akutne životne opasnosti.
Mnogo je u povijesti kinematografije takvih filmova kojima suđenice, eto, baš nisu dale da se dogode. No, u povijesti filma vjerojatno nema slučaja koji je tako radikalan kao što je slučaj “The Man Who Killed Don Quixote” (Čovjeka koji je ubio Don Quixota) redatelja Terryja Gilliama. Riječ je o filmu koji će ostati legendaran kao najeklatantniji primjer onoga što se u filmskom žargonu zove “development hell” (pakao razvoja). To je film koji je do publike putovao punih 20 godina, koji je začet još ranih 90-ih, kojem je prva klapa udarena 2000., a pred publikom se pojavio 2018. To je jedini film u povijesti kojem je “making of” dokumentarac prikazan prije samog filma, i to 16 godina prije. To je zlosretni filmski projekt protiv kojeg su se tijekom 20 godina urotili poplave, nevrijeme, žučni kamenci, diskus hernije, bankari, advokati, osiguravajuće tvrtke i producentski moguli pa, na koncu konca, u samom finalu, čak i - jedan infarkt.
Nakon te neviđene epopeje, Gilliamov “Don Quixote” napokon je pred nama: prikazan je u subotu navečer, na zatvaranju 71. canneskog festivala. No, čak ni taj sretni svršetak priče o Gilliamovu filmu nije mogao proći bez drama. Canneski je festival, naime, već bio počeo, a direkcija još nije bila sigurna hoće li film prije zatvaranja moći prikazati, budući da je bivši koproducent filma, portugalski producentski mogul Paulo Branco, sudski zahtijevao privremenu mjeru zabrane prikazivanja filma. Na dan ročišta, pak, redatelj filma Gilliam je u Londonu dobio blaži srčani udar. Na koncu, sud je trećeg dana festivala odbio Portugalčev zahtjev, Gilliam je preživio koronarnu krizu, pa se pred filmom koji je prošao 19 godina agonije razmaknula posljednja prepreka. “Don Quixote” je napokon pred nama.
Terry Gilliam
Protiv vjetrenjača
U trenutku kad je počeo pripremati “Don Quixotea”, Terry Gilliam bio je 25 godina mlađi, ali i - treba se prisjetiti - mnogo cjenjeniji filmaš nego što je to danas. Ovaj veteran “Letećeg cirkusa Monthyja Pythona”, jedini pajtonovac koji nije glumio, ali je zato zaslužan za animirane dijelove te nepoderivo kultne TV serije, u 90-ima je već bio evoluirao od “bivšeg pajtonovca” u vrlo uspješnog internacionalnog filmaša.
Tih je 90-ih Gilliam za sobom imao dva izvanredna, vizionarska, ali i komercijalno jako uspješna filma - “Kralja ribara” (1991.) i “12 majmuna” (1995.). U tom trenutku, kad je na vrhuncu, Gilliam prvi put počinje pripremati film koji je trebao biti slobodna parafraza Cervantesova romanesknog klasika. Tada, ranih 90-ih, film je pripremao kao holivudski projekt, ali je ta zamisao propala. Godine 1998., počeo je film pripremati kao europsku koprodukciju, dogovorio je Jeana Rocheforta i Johnnyja Deppa kao glavne uloge, imao odobren novac i termin snimanja. Snimati je počeo u kasnu jesen 2000., u centralnoj Španjolskoj.
Ono što će se potom dogoditi, filmofili ponajprije znaju preko dokumentarca “Lost in La Mancha” Keitha Fultona, filma koji je izvorno trebao biti “making of” Gilliamova filma, no spletom će okolnosti postati samostalni film i svjedočanstvo ludih pehova koje je produkcija imala, od zrakoplovnih vojnih vježbi koje su remetile zvuk, preko poplave koja je potopila opremu, do bolesti glumca Rocheforta, koji je na koncu otpravljen u parišku bolnicu zbog problema s prostatom i diskusom hernije. Krajem studenoga 2000. osiguravajuća je tvrtka raspustila snimanje, a film je propao.
Tih mjesec dana u Manchi bili su prekretna točka Gilliamove karijere. Gilliamu nije samo propao jedan film: on nakon toga više nije bio isti filmaš, nije se nikad vratio u istu formu. “Svaki film koji sam kasnije snimio, snimio sam jer nisam mogao Don Quixotea”, rekao je jednom bivši pajtonovac, a na ekranu se to, nažalost, vidjelo. U razdoblju nakon kraha u Manchi snimit će još četiri filma, no ni jedan od njih nije bio stvarno dobar ni financijski uspješan kao Gilliamovi radovi iz 90-ih. Istodobno, Gilliam je sve te godine stalno opet i opet pokušavao restartati svoj projekt opsesiju.
U tim kombinacijama mijenjali su se glumci, od Gerarda Depardieua, Johna Hurta, Michaela Palina i Roberta Duvalla do Ewana McGregora, a Gilliam stalno piše nove verzije scenarija. Godine 2016. uspijeva opet sklopiti produkciju pod paskom portugalskog paneuropskog producenta Branca, a uz podršku Amazona. Potom su se Amazon i Branco zavadili, a Branco je otpao iz projekta i potegao sudsku tužbu. Film je dozvolom suda u Cannesu napokon prikazan, ali na špici nosi “disclaimer”, izjavu da prikazivanje filma u Cannesu ni na koji način ne prejudicira pravni spor.
Nakon svih tih oluja, upala prostate, poplava, odvjetnika i suđenja, “Don Quixote” sada je konačno pred nama. A kad ga čovjek vidi, ne može nego sjetiti se Grlićeve rečenice o filmovima kojima nije suđeno. Teško je reći kakav bi film “Quixote” bio da je snimljen kad je trebao biti snimljen. Ovaj koji je snimljen danas puno i previše nalikuje na filmove kakve je Gilliam radio u 21. stoljeću. To znači da je razbarušen, neuredan, kaotičan, ali bez pametne oštrine i ikonografske originalnosti kakva je nekad krasila pajtonovskog animatora.
Poludjeli postolar
Priča Gilliamova Don Quixotea zbiva se u današnjoj središnjoj Španjolskoj. Junak filma je redatelj Toby (Adam Driver), nekadašnja nada filma, a danas cinični profesionalni rutiner koji u Manchi snima reklamu. Dekoncentriran i nezainteresiran za posao koji mu se ne sviđa, Toby u pauzi snimanja shvati da se samo nekoliko kilometara dalje nalazi selo u kojem je davno - prije par desetljeća - snimio svoj prvi studentski film, ujedno i film kojim se proslavio. Toby iz znatiželje ode do tog sela i, zatečen, shvati da se nakon snimanja njegova filma stvari nikad nisu vratile u normalu.
Mladi Toby za Don Quijotea tada je kastirao lokalnog postolara (Johnatan Pryce), starčića za kojeg je rekao da “ima lice kao za reklamu koja prodaje osiguranja.” Za Dulcineju je angažirao kćer lokalnog krčmara (Joana Ribeiro). Vrativši se u selo, Toby shvati da seljani zarađuju tako što turistima prikazuju u šatoru “živog Don Quixotea”, a da stari postolar i dalje živi uživljen u ulogu te vjeruje da su ga uzaptjele nečiste sile mađioničara Membrina. Toby “oslobodi” starca koji pak vjeruje da je redatelj - Sancho Pansa.
Dok nakon serije zapretenih i katkad proizvoljnih obrata par glavinja Manchom, Toby na svoje iznenađenje susretne i bivšu Dulcineju. Zavedena njegovom obećanjima o karijeri, ona je počela glumiti, pa bila model, pa eskort, da bi postala pokorna sponzoruša ruskog oligarha (Jordi Molla) koji je kupio obližnji dvorac. Rus je tretira kao robinju. Ruski bogataš je, ujedno, veliki oglašivač u Tobyjevu filmu. Uočivši pomahnitalog starca, oligarh zamisli veliki srednjovjekovni maskenbal u kojem će poludjeli postolar biti glavna atrakcija za podsmjehivanje. Svi, pa i Tobyjev šef (Stellan Skarsgard) i njegova žena (Olga Kurylenko), sjate se u gotički samostan na feštu. Pritom na raznim razinama fikcije i zbilje, u raznim ulogama, Don Quijotei planiraju spašavati svoje Dulcineje.
Prstohvat magije
Oni koji poznaju Gilliamove filmove prepoznat će što je jedinog američkog pajtonovca privuklo projektu. Kao u mnogim Gilliamovim filmovima, i u ovom je junak ludi fantast koji ne razlikuje uobrazilju od zbilje, živi paralelni fikcionalni svijet, ali ta fantazija na neki način biva iskupljujuća i istinitija od istine. To su teme koje je Gilliam provlačio od ambijenta njujorških klošara do distopijske budućnosti nakon ekokolapsa. Ti su motivi sada opet ovdje, smješteni u suvremeni svijet biznisa, nadograđene s cijelom masom motivskih posudbi iz Cervantesa. Junaci filma tako, među inim, misle za ovce da su muslimanski ušenjaci, za razvalinu da je maurska tvrđa, a na vjetrenjaču u filmu jurišaju ne jednom, nego čak triput.
Film, međutim, nema onaj prstohvat magije koji je najbolje Gilliamove filmove (od “Brazila” nadalje) činio jedinstvenima. Gilliam je bio vizionarski genij produkcijskog dizajna. Ponajprije likovnjak, po vokaciji animator i scenograf, Gilliam je bio u stanju od žice, celofana, plastičnih vrećica i starih pisaćih strojeva sagraditi trash svemire koji su istodobno ostavljali dojam retra, ali i utopijske, futurističke luckastosti. “Don Quixote” je po tom pitanju, nažalost, puno siromašniji film, film koji će filmofile kudikamo više podsjetiti na neslavni pokušaj Gilliama da u Hollywoodu kompilira priče braće Grimm.
Čudan, prokleti film, “Čovjek koji je ubio Don Quixotea” nije ukleo samo sebe. U konačnici, taj film kao da je ukleo i svojeg autora koji je četvrt stoljeća karijere položio na pijedestal projekta kojem nije bilo kraja, postajući, kako je vrijeme teklo, kao filmaš sve umorniji i beskrvniji.
Sad je taj čir istisnut, “Don Quixote je otisnut pred publiku. Gilliam ima 77 godina i ulazi u jesen svake, a pogotovo filmaške karijere. Možemo se samo nadati da će nakon projekta koji mu je iscijedio trećinu života još jednom zabljesnuti onakvim, starim filmovima kakve je snimao kad je bio velik.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....