U virtuozno režiranom filmu dominiraju strojevi koji ruše kvart, novopečeni bogataši...

Prošlog tjedna počelo je prikazivanje mjuzikla Stevena Spielberga "Priča za zapadne strane" u Srbiji i rezultati su upravo porazni: samo nešto više od 900 gledatelja u tjedan dana, u ukupno 36 dvorana. Takve bi brojke bile uobičajene za nekakav lokalni film od kojeg se malo očekuje, ali ne i za novo ostvarenje najuglednijeg holivudskog redatelja. U nas nije bilo puno bolje, kasnili smo tjedan dana u odnosu na Srbiju, pa sam gledao film prekjučer na prvoj popodnevnoj projekciji u multipleksu CineStar, a u dvorani je osim mene bio još samo jedan gledatelj. Već i američka premijera nije slutila na dobro, film je u prvom vikendu izborio 10 milijuna dolara bruto, a tek za usporedbu, ovih dana blockbusteru "Spider-Man: Put bez povratka" predviđaju bruto zaradu od 150 milijuna. Dobro, taj je koštao oko 200 milijuna dolara i treba taj novac i vratiti, međutim, ni "Priča sa zapadne strane" nije bila jeftina, budžet joj je bio 100 milijuna i već sada se računa koliki će biti ukupni gubitak.

Premda se kao nominalni producent navodi kompanija 20th Century Fox, troškove će podnijeti Disney koji je ne tako davno kupio Fox od njegova prijašnjeg vlasnika Ruperta Murdocha. Utješna je vijest da podbačaj na kino blagajnama ne umanjuje šanse Spielbergova filma za Oscare, još donedavno smatrali su ga jednim od tri najveća favorita, a kako je razdoblje pandemije poremetilo sve standarde, možda više nije ni toliko važno je li film mega hit ili nije.

Kako navodi Wikipedija, Spielberg je još 2014. izrazio želju da režira novu verziju filma, početkom 1962. nagrađenog sa 10 Oscara. Dotad nikad nije režirao mjuzikl, za glazbu iz "Priče sa zapadne strane" bio je sentimentalno vezan jer je to bio prvi album koji se smjelo slušati u njegovoj obitelji, pa je zato svoju verziju posvetio ocu Arnoldu, koji je umro tijekom produkcije filma u 104. godini. Fox nije nimalo sumnjao u taj projekt, to više što je scenarij pisao Tony Kushner (glasovit je njegov kazališni komad "Anđeli u Americi", koji je producirao HBO kao mini seriju sa zvjezdanom glumačkom postavom), on je već dvaput surađivao sa Spielbergom i oba puta vrlo uspješno, u politiziranom trileru "Minhen" i u povijesnom filmu "Lincoln".

Za razliku od prve filmske verzije, njegov scenarij se namjeravao što više približiti kazališnom mjuziklu, koji je već na prvim prikazivanjima, tijekom 1957., izmamio hvalospjeve. Režirao ga je i koreografirao Jerome Robbins, glazbu je skladao Leonard Bernstein, tekstove pjesama napisao je još ne tako poznati Stephen Sondheim, a autor libreta bio je poznati dramatičar i scenarist Arthur Laurents. Sve su to imena koja će tijekom vremena (ako već nisu) obilježiti američku kulturu, a predstava je na Broadwayu bila senzacija. Robbins, Bernstein i Laurents su je zamislili kao modernu inačicu Shakespeareova "Romea i Julije", ali im je trebalo dosta vremena da je smjeste na periferiju New Yorka, među omladinske bande, koje su tih godina harale američkim velegradom, u ovom slučaju "Jetse", sastavljene od bijelaca, i "Sharkse", koje čine Portorikanci. Inspiraciju su dobili zahvaljujući holivudskim filmovima kao što je "Buntovnik bez razloga", u prvi mah su htjeli da glavnu ulogu u njihovom mjuziklu igra James Dean, ali kad je taj poginuo u prometnom udesu, morali su tražiti novog Tonyja (tako se zvao junak "Priče sa zapadne strane"). Popunili su glumački ansambl krajnje zadovoljavajuće, tih godina američki je teatar vrvio mladim talentima, što se vidjelo već na prvim izvedbama. Kad je pritom njihov mjuzikl otkupljen za ekranizaciju, a za redatelja odabran pouzdani Robert Wise (promovirao je Paula Newmana u zvijezdu u boksačkom filmu "Netko gore me voli"), sve je ispalo kako treba, pogotovo što je Wise insistirao da mu Robbins bude koredatelj. Snimljen 1961. dijelom na autentičnim lokacijama, film je postao najveći hit sezone, a gledatelji nisu ni primijetili da glavni glumci Natalie Wood (kao Maria, Portorikanka u koju se Tony zaljubljuje) i Richard Beymer (Tony) ne pjevaju nego im pomažu profesionalni pjevači. Oscare su pobrali sporedni glumci Rita Moreno (glumi Anitu, Marijinu najbolju prijateljicu i curu njezina brata Bernarda) i George Chakiris (Bernardo), oboje u punom uzletu svojih karijera, a prvi put se dogodilo da dva redatelja dijele Oscara za režiju, međutim, to je bilo jedino pravedno.

Publika tadašnje Jugoslavije bjesnila je zašto film ne igra u našim kinima, ali valjda su producenti previše tražili za njega, tako da smo ga gledali tek 1973., kada nam se Amerika s početka šezdesetih doimala poprilično "démodé", pa su kina bila poluprazna. Da je Spielberg tada vidio film u Zagrebu, valjda mu nikad ne bi palo na pamet da snima novu verziju. U međuvremenu je u Hrvatskom narodnom kazalištu postavljen originalni mjuzikl, s puno gostujućih izvođača, i to na četiri predstave, koje također nisu pobudile osobito zanimanje. Zato je upravo tada objavljeni DVD s knjižicom s originalnim scenarijem i prigodnim napisima postao dragocjeno kolekcionarsko izdanje.

Spielberg i Kushner nastojali su biti što vjerniji kazališnom predlošku, ali je i kod njih bilo izvjesnih sloboda u odnosu na original. S likom Tonyja nije bio problem, on je ionako bijelac, pa su angažirali Ansela Elgorta ("Krive su zvijezde", "Vozač") i pretvorili ga podrijetlom u Poljaka (zapravo se zove Anton), što se uklapalo u sliku New Yorka kao modernog Babilona. Vrstan je plesač i pjevač, u tom pogledu je bio kao stvoren za filmski mjuzikl. Za lik Marije odabrali su Rachel Zegler, koja je tu ulogu dočarala u mnogim školskim predstavama, ali ovo joj je bio filmski debi. Ariana DeBose vrlo je srčana Anita, ona je već nastupala na filmu i televiziji, dok njezinog dečka Bernarda (i Marijinog brata) vrlo sugestivno glumi i pjeva David Alvarez.

Sad su, međutim, na redu moderni naglasci. Svi likovi koji su podrijetlom Portorikanci moraju bar povremeno govoriti španjolski, a s time se išlo tako daleko da njihove replike nisu ni prevedene na engleski (pa ni u našim kinima). Već u kazališnom komadu postoji lik koji se zove Anybodys, to je transrodna osoba koja bi po svaku cijenu htjela da je Jetsi prihvate kao ravnopravnog člana, oni zaziru od nje i stalno je ponižavaju, no kad napravi hrabro djelo, odaju joj priznanje. U prvoj filmskoj verziji ona je predstavljena kao muškobanjasta tinejdžerica, no ovdje nema dvojbi oko njezine "međuspolnosti". Nju glumi Iris Menas.

Rita Moreno od samog početka je kontrolirala produkciju, s Kushnerom se dogovorila da za nju smisli lik Valentine, vlasnice bara u kojem se Jetsi i Sharksi često okupljaju, i koja brine za Tonyja da opet ne upadne u nevolje (svojedobno je proveo godinu dana u zatvoru jer je gotovo na smrt prebio jednog od Sharksa), a poveznica s prethodnim filmom je ta što je bila udana za Doca (Ned Glass), koji je u njemu vodio taj bar. Sada razdvaja ratoborne tinejdžere kad se za to ukaže prilike, ali i zapošljava Tonyja, što je svojedobno napravio i njezin pokojni suprug.

Spielberg je virtuozno režirao film. Dok vas u prvoj verziji zaslijepe šarene plohe školskih igrališta, u novom filmu dominiraju strojevi koji ruše kvart, životni prostor Jetsa i Sharksa. Tu se grade stanovi za bogataše, a sirotinja dobiva sitnu otpremninu s kojom se mora snalaziti kako zna.

Socijalni kontekst je znači novina, a izbjegavaju se scene kojima bi se mogla prigovoriti teatralnost: dostatno je spomenuti izvedbu poznate pjesme "America", kojom dominiraju Anita i ostale cure.

U prvom filmu one je izvode u zatvorenom prostoru, a kod Spielberga izlaze na ulicu, zaustavljaju promet i rade još koješta. Dominira Adriana DeBose, kojoj ne bi smjela izmaći nominacija za Oscara. Usprkos lošim kino rezultatima, film bi morao dominirati u predstojećim nagradama, ponajprije Oscaru.

Ako je film tako dobar, zašto tako slabo prolazi u kinima? Zato što su ga Spielberg i Kushner smjestili u Ameriku na prijelazu pedesetih u šezdesete, nema tu mobitela i laptopa koje danas već koriste i super junaci, a vrsta glazbe namijenjena je starijoj generaciji: ta međutim ne odlazi u kino zbog pandemije, a ionako preferira televiziju kada gleda ovakvu vrstu zabave.

Trebala je to biti radikalno drukčija verzija filma, koja bi se inspirirala današnjim filmovima za tinejdžere, s puno hip hop glazbe i koječega drugog, no teško da bi to odobrili poklonici originalne "Priče za zapadne strane" i njihovi nasljednici. Za tako nešto ne bi bio zainteresiran ni sam Spielberg, pa ispada da je gubio vrijeme na nečemu što nikada neće naći svoju pravu publiku.