Bit će da je pandemija bauk koji pogađa samo filmove koje ionako nitko ne želi gledati. Kako drukčije objasniti činjenicu da je biografska glazbena melodrama "Toma" u Srbiji i BiH dosegla već 700 tisuća gledatelja, da joj bog zna kako nije naškodila ni vrlo dobra piratska kopija koja se pojavila na internetu prošlog tjedna, a u Hrvatskoj joj je najveća prepreka to što se nije probila u najveći prikazivački lanac CineStar (tko bi znao što je njegovim sastavljačima repertoara razlog zašto su ga eskivirali), nego igra samo u nezavisnim kinima te u dva multipleksa Cineplexxa u Zagrebu i Splitu.
Dragan Bjelogrlić (koredatelj mu je Zoran Lisinac) ovim je filmom ostvario još veći podvig nego sa svoja prva dva kostimirana spektakla "Montevideo Bog te video!" i "Montevideo, vidimo se!". Naime, u "Tomu" - bar se tako čini - nisu uloženi toliki novci (istina, malo se snimalo i u Chicagu), ali evocirati razdoblje Jugoslavije od kraja pedesetih pa do početka devedesetih ne košta tako puno. Briljantna mu je dosjetka da se pozabavi životopisom Tome Zdravkovića, koji baš nije bio klasični "narodnjak", preferirao je balade namijenjene svim vrstama slušatelja, njega su cijenili i poklonici zabavne glazbe, a život mu je bio dosta buran, rastrzan između glazbe, kocke i brojnih razvoda.
Bjelogrlić i njegovi koscenaristi (Lisinac, Nikola Pejaković) nisu se baš doslovno držali svega što mu se dogodilo, pojednostavljivali su mu biografiju, a neke važne ličnosti s kojima je prijateljevao potpuno su gurnute u drugi plan (Zoran Radmilović, Miroslav Antić), a izuzev Silvane Armenulić malo tko od njegovih kolega dobio je prostor koji zaslužuje. U prvi mah to i ne možete samo tako procijeniti, budući da je u pitanju mozaička dramaturgija, film započinje 1991. u Beogradu, prebacuje se 1958. u Leskovac u kojem je odrastao i zatim skakuće unaprijed-unatrag, slijedeći određenu narativnu nit, no tek kad ga drugi put pogledate razabirete tko su epizodisti i da oni nisu tako beznačajni. Tu je i dio koji kao da je ponikao iz nekog filma Emira Kusturice, mlađahni Toma zaljubljuje se u lijepu Romkinju, nju udaju za nekoga koga nije sama odabrala, a sve do smrti ona mu se javlja u priviđenjima, s buketom bijelih ruža.
Dojam koji film na vas ostavlja ovisi o tome kako prihvaćate vizualnu preobrazbu inače izvrsnog glumca Milana Marića (akcijski triler "Južni vetar", špijunska serija "Državni službenik"). Napravili su mu umjetni nos, čak malo veći no što ga je imao Zdravković, a i perika mu se ne čini baš uvjerljivom. Pogledajte nekoliko njegovih fotografija i sve će vam biti jasno. Usporedimo njegov dizajn s onim Silvane Armenulić (rođena je kao Zilha Barjaktarević), koja je ime uzela po Silvani Mangano, ali se u filmu zafrkavaju s njezinim "spelovanjem", pa ona njezino prezime izgovara kao Magnani, očito je pobrkavši s Annon Magnani. Glumi je Tamara Dragičević koja ju je dočarala superiorno, njezinim šminkerima i dizajnerima frizure nema se što prigovoriti, dok joj je suprug Petar Benčina (također jako dobar) imao lakši posao budući da glumi fiktivni lik Doktora, prijatelja teško bolesnog Tome. Na epizode Predraga Živkovića Tozovca i Lepe Lukić ne obraćajte preveliku pažnju, pazilo se da se potrefi karakter, ali ne i to kako uistinu izgledaju.
Tomin vas izgled sve manje smeta kako film odmiče, navikli ste se da je to junak priče i poslije tu nema prevelikih prigovora. Uvjerljiva je i Nada (Milena Radulović), Tomina nevjerna supruga, a u tom dijelu "soundtrack" uključuje sve više pop i rock glazbe ("Osmijeh" Grupe 220, "Čudna šuma" Yu grupe i dr.). Pojavljuje se i Zdravko Čolić (igra ga Emil Fetahović), no da vas pitaju tko je to, nikad ne biste pogodili. Ipak, to je izuzetak, najviše prostora zauzimaju Tomine pjesme, koje je vrlo dobro izveo Aco Pejović, tako da su greške u glumčevu dizajnu solidno kompenzirane. Uostalom, kad se Toma pojavi na pozornici, osobito u sceni u kojoj mu se u duetu pridružuje filmska Silvana Armenulić, to je zbilja vrlo efektan glazbeni film.
Bjelogrlićev "Toma" ima diskretnu ambiciju da bude i portret Jugoslavije toga razdoblja. Jednom je za potrebe koncerta sa svog mjesta maknuta slika Josipa Broza Tita, ali se vlasnik kavane pobrinuo da se poslije vrati tamo gdje je i bila. Socijalistička ikonografija još se pojavljuje u nekoliko navrata, uostalom, mali Toma prvi nastup pred publikom ima kao pionir s obaveznom "titovkom" i crvenom maramom, no ništa od toga nije parodijski, prije je u pitanju dočaravanje vremena kakvo je uistinu bilo.
Raspad Jugoslavije također je zauzeo primjeren prostor, što se zbiva u drugim republikama doznajemo putem radija i televizije. Važna scena odigrava se u Sarajevu 1991., gdje Toma nastupa zajedno s Davorinom Popovićem i Kemalom Montenom (prvi glumac sliči pjevaču, drugi baš i ne), očito je poruka da Jugoslavija ne bi smjela samo tako nestati, međutim, po drugim dijelovima te zemlje neprestano mu otkazuju koncerte (organizatori kao da su zaboravili da je on zapravo pjevač zagrebačke izdavačke kuče "Jugoton"), pa su mu suzili okvir na Srbiju, Makedoniju, Bosnu i Crnu Goru. Na odjavnoj špici možete pročitati da je posljednji nastup imao u Titogradu, čak je i naziv grada znakovit.
Budući da film traje skoro dva i pol sata, poigravanje s vremenskim skokovima i nije tako loše, jer gledatelju u kinu zbilja nije dosadno. Tu su i vrlo dobre Tomine pjesme koje u međuvremenu nisu izgubile ništa od svoje nekadašnje melodičnosti, tako je toliki broj posjetitelja stvoren vjerojatno time da su mnogi gledali film i po nekoliko puta. To je najveći kompliment Bjelogrliću, sve je u filmu poznato, ali on je to napravio tako kao da je oživio jugoslavensku glazbenu povijest i natjerao nas da nam to izgleda kao da je prvi put gledamo.