U početku ništa nije slutilo na veliki filmski događaj. Ethan i Joel Coen dotad su najveći uspjeh postigli “Fargom”, dobili su dva Oscara za najbolji scenarij i najbolju žensku ulogu (Joelova supruga Frances McDormand), pa su za naredno ostvarenje “Veliki Lebowski” mogli izboriti budžet od 15 milijuna dolara (u današnjoj valuti bar dvaput veći iznos). Premijera je bila 1998. na Sundance film festivalu, gdje je film primljen dobro ali ne entuzijastično, slično je bilo u Berlinu, no kad je nešto kasnije stigao u kina, utržak nije bio impresivan, tek toliki da se pokriju troškovi.
Možda bi sve ostalo da tome da neki američki prikazivači nisu zamijetili čudan fenomen: kad su ga nakon nekog vremena ponovno stavili na repertoar, kao reprizu, imali su više gledatelja nego na nekom novom holivudskom filmu, štoviše “Lebowski” se održao na repertoaru još mjesecima.
Lebowski Fest
Bio je to tek uvod, Will Russell i njegov prijatelj Scott Shuffitt zamijetili su na jednoj projekciji da dobar dio publike zna mnoge replike napamet, a kako se konverzacija putem interneta tek razgranavala, vidjeli su na forumima da se o filmu itekako razglaba. Iz zafrkancije su 2002. u Louisvilleu u Kentuckyju napravili Lebowski Fest, očekivali su 10-15 posjetitelja, no pojavilo ih se 150. Njihova manifestacija poslije je postala tradicionalna, već naredne godine došlo je 1200 ljudi, uveli su svirku uživo i organizirali projekciju filma, da bi se zatim taj fenomen širio po drugim američkim gradovima pa i u Europi, publike je bilo posvuda, tako da je postao običaj da im u goste dolaze i glumci iz filma, a poklonici su se odijevali poput likova iz “Lebowskog”. Epizodist Jerry Haleva, koga ne ekranu ne vidite niti jednu minutu, u fantastičnoj mjuzikl sekvenci u kojoj igra Sadama Huseina i dodaje glavnom junaku cipele za kuglanje, bio je frapiran kad su ga na jednom Lebowski Festu dočekali kao pravu zvijezdu.
U čemu je magija toga filma? Vrlo je slična onoj koja je stvorena oko “Dana velikih valova”. Junaci potonjeg su surferi neskloni traženju bilo kakvog zaposlenja, žive za dane kada mogu jahati na valovima, to je za njih pojam potpune slobode, a nešto slično nudi i “Veliki Lebowski”. Naslovni junak ne zove se tako, on je zapravo Jeffrey Lebowski koji se odaziva na nadimak “The Dude” (doslovan prijevod po engleskom rječniku bio bi “kicoš”, no “kompa” je puno približniji) a varijacije su “His Dudeness” ili “El Duderino”. Problem je kad ga pomiješaju s milijunašem koji se isto tako zove, samo što je tom tipu nadimak “Veliki”: to izazove niz urnebesnih događaja, počevši od toga da mu se neki snagator azijskih crta lica popiša na tepih i upropasti mu dio namještaja koji “sobu drži u jednom komadu” (tako Dude tumači svrhu tog artikla). Ne mogavši otrpjeti bezobrazluk, Dude odlazi do onog drugog Lebowskog, koji je uzgred paraliziran i kreće se samo u invalidskim kolicima, te uzima jedan od njegovih tepiha. Štošta potom uslijedi, Dude postaje kurir koji treba isplatiti ucjenu za otetu suprugu “Velikog” Lebowskog, uništavaju se automobili i prebijaju ljudi, no to je sve dramska pirotehnika koja spada u drugi plan. Braća Coen htjela su napraviti film u duhu velikog pisca krimića Raymonda Chandlera, u čijim romanima zaplet postaje tako kompliciran da je gotovo nevažan, bitniji su junaci i njihovi postupci.
U ovom slučaju u središtu su Dude i njegovi rituali. On redovno odlazi u kuglanu sa svojim prijateljima Walterom i Donnyjem, uvijek pije koktel White Russians (pola deci votke, dva deci likera od kave, malo slatkog vrhnja i nekoliko kocki leda). Ne radi ništa, konzumira i opijate, a pun je životnih mudrosti koje sumira u dojmljive replike.
Kako je nastao takav junak? Nimalo slučajno. Dok su 1984. tražili distributera za svoj niskobudžetni prvijenac “Krvavo prosto”, braća Coen upoznala su stanovitog Jeffa Dowda, koji se povremeno bavio tim poslom, nekad je bio politički radikal, a nadimak mu je bio “The Dude”. Upoznali su se u Los Angelesu, u kuglani u kojoj se 50-ih godina okupljala Sinatrina “Štakorska družina” (Rat Pack), i taj ih se prostor tako dojmio da su ga kad-tad odlučili iskoristiti za neki budući film.
Nevjerojatan spoj žanrova
Nije to bilo skoro, tek početkom '90-ih postali su važna holivudska imena (dobili su Zlatnu palmu u Cannesu za “Bartona Finka” i snimili efektan retro gangsterski film “Millerovo raskrižje”), kada su već mogli birati što će snimati. Obrisi “Velikog Lebowskog” već su bili stvoreni, htjeli su da Dudea glumi Mel Gibson, no on nije imao slobodnih termina, spominjalo se i Jeffa Bridgesa, međutim on je pak bio zauzet vesternom “Wild Bill” Waltera Hilla. Zato su se radije prebacili na “Fargo”, čiji im je uspjeh omogućio da “Lebowskog” snimaju čak 11 tjedana.
Rijetko se to spominjalo, ali taj je film bio nevjerojatan spoj žanrova. Po prvim kadrovima, u kojima vjetar nosi granje (tumbleweed), zaštitni znak vesterna, reklo bi se da će se odnekud pojaviti kauboji, na što nas navodi i nostalgični bariton Sama Elliotta, ali se kamera uzdiže i pokazuje osvijetljeni Los Angeles. Evo nas u film noiru (poseban uzor braći Coen bio je “Duboki san” Howarda Hawksa, dakako, po Chandleru, u kojem je manipuliranjem zapleta spretno zatajeno tko je izvršio jedno od ubojstava), da bi se poslije prešlo u komediju s malo groteske i akcijski film, a kad se činilo da su iscrpili kompletan repertoar, uslijedila je luckasta mjuzikl sekvenca u stilu Busbyja Berkeleyja. Coeni su to nazvali kafkijanskom pauzom, naime, kad film previše zaglibi u naraciju, potreban je oštar rez da gledatelj dođe do daha.
S Johnom Goodmanom (Walter) i Steveom Buscemijem (Donny) nisu imali problema, bili su to njihovi omiljeni glumci, Julianne Moore tek je stjecala reputaciju i bila joj je čast prihvatiti ulogu feminističke umjetnice Wande, kćeri pravog “Velikog” Lebowskog (jedino je imala prigovora na uski kostim Valkire u sekvenci mjuzikla, jer je tada bila trudna, ali je nekako progurala taj dio snimanja), dok je John Turturro rado zaigrao kuglača Jesusa, iako je bio pomalo zgranut koliko je malo prostora dobio: srećom sjajno je iskoristio svaki kadar u kojem se pojavio. Lizanje kugle prije bacanja poslije su prihvatili i profesionalni kuglači. Kad je Bridges naposljetku pristao glumiti Dudea, zaokružili su postavu na najbolji mogući način. Njega pritom nije trebalo ni posebno režirati, zaronio je u svoje iskustvo šezdesetih i sedamdesetih, kad je eksperimentirao sa svime pa i drogama, a kostimograf s njim nije imao posla jer je glumac posegnuo u svoj ormar i sam odlučio što će odjenuti. I on je nekad odlazio u supermarket u kućnom haljetku, širokim majicama, boksericama i natikačama, a njegov je i šareni pulover u kojem paradira u kuglani i vodi znakoviti razgovor sa Samom Elliottom.
Dudeizam na internetu
A “Veliki” Lebowski? Njega glumi David Huddleston, Djed Mraz u propalom božićnom spektaklu Alexandra i Ilye Salkinda, producenata originalnog “Supermana”: on sudjeluje u najkontroverznijoj sceni koja danas vjerojatno ne bi mogla biti snimljena. Dudeov prijatelj Walter (Goodman) čisti je agresivac, vodi zaštitarsku agenciju i najradije bi se sa svakim potukao: u jednom trenutku odluči provjeriti je li “Veliki” Lebowski uistinu invalid (“svi milijunaši su lažovi”) i prevrne mu kolica. Ishod možete zamisliti, a taj okrutni geg nije nimalo zaostajao za onim što su braća Farrelly iste godine radila s Leejem Evansom u komediji “Svi su ludi za Mary”.
Glazbu je skladao njihov stalni suradnik Carter Burwell, ali T. Bone Burnett bio je zadužen za izbor pjesama - od Boba Dylana i Captaina Beefharta do Creedence Clearwater Revival i Henryja Mancinija - koje se, kad ih prvi put čujete, čine kao čista glazbena podloga, da biste zatim zaključili da stižu s radija ili kasete.
Vjerojatno ne znate, ali poklonici “Velikog Lebowskog” zovu se “achievers” (neprevodiv izraz iz srednjeg vijeka i označava tipove koji su za neko slavno djelo dobili dodatni znak na svom obiteljskom grbu) i ima ih poprilično. Naime, putopisac Oliver Benjamin koji živi na Tajlandu osnovao je na internetu pokret “dudeizam” s ukupno 220.000 sljedbenika. Po njemu Dude reprezentira filozofiju “samopoboljšavanja” i uvođenja harmonije i mira u suvremeni rascjepkani svijet. Pokojni Philip Seymour Hoffman, koji u filmu igra pomoćnika milijunaša Lebowskog, objašnjava da su ljudi fascinirani Dudeom ne zato što je spadalo ili danguba (na engleskom “slacker”) nego stoga što u njemu ima slobode, svatko bi želio živjeti poput njega, otići na kuglanje kad ti se prohtije, konzumirati malo droge ili popiti nekoliko “White Russiana”. Nije na odmet spomenuti da je lik Waltera donekle inspiriran redateljem Johnom Miliusom koji slovi kao radikalni desničar i pobornik svega što ima veze s vojskom i ratovanjem, ali je istodobno i autor “Dana velikih valova”, filma koji je svojevrsni pandan ovom braće Coen.
Teorija zavjere
“Achieverima” nije bilo teško izračunati da je “Veliki Lebowski” jedan od filmova u kojem se najviše psuje, riječi koje počinju sa “j… ga” ili “k….” izgovore se 292 puta, više nego u “Scarfaceu” Briana de Palme i Olivera Stonea. Teoretičarima zavjere nije promaknula činjenica da Dude na ček u dućanu ispisuje datum 11. 9. 1991., i to četiri godine prije rušenja njujorških Dvojnih tornjeva (snimalo se 1997.), a u sceni odjekuje glas Georgea Busha starijeg.
Ovog ljeta film se ponovno pojavio u američkim kinima, u povodu dvadesete obljetnice objavljeno je i posebno DVD i Blu-ray izdanje, a među brojnim poklonicima Dudea su glumac Michael Fassbender i komičar Seth Rogen. Kako li će sve to izgledati za 25. obljetnicu? Vjerojatno još efektnije, jer Dude nikako da izađe iz mode.