Dejan Aćimović kao stvoren je za uloge živopisnih likova. I sam po prirodi temperamentan, pun energije, komunikativan, ovaj 59-godišnji glumac u svoje će junake ugraditi još više životnosti, dati neki svoj osobni pečat. Zato ga vjerojatno redatelji i producenti vole. I to ne samo u Hrvatskoj nego i u regiji pa je u karijeri nanizao više od 60 uloga na filmu i televiziji. Drago mu je i ponosan je, kaže, što je bio dio velikih filmskih i televizijskih projekata posljednjih nekoliko godina.
A da bi projekt bio uspješan, ovisi o nizu faktora; kakav je scenarij, tko je redatelj, koji su vam glumački partneri, koliko ste se mogli saživjeti s ulogom, kako je prošla postprodukcija...
I kada se sve to poklopi u onom najpozitivnijem smislu - imate hit. A sudeći po ocjenama kritičara upravo to možemo očekivati od nove dramske serije "Metropolitanci" koju je za HTV snimila Ring produkcija i čije emitiranje kreće u ponedjeljak 26. rujna na Prvom programu. Autor serije Dario Vince i redatelj Igor Šeregi kreirali su priču od 14 epizoda o stanovnicima perifernog zagrebačkog naselja Vrtovec, u njega uklopili posljedice potresa i pandemije, muljaže oko "crvenih" stanova i svakom liku (a imaju 80-ak glumaca) udahnuli pomno razrađen karakter.
Dejanu Aćimoviću dodijelili su ulogu najbogatijeg Vrtovčana, beskrupuloznog Josipa Pavića koji, uz restoran Čardak, na crno posjeduje i iznajmljuje niz POS-ovih stanova. Suprotnost mu je lokalni zubar Petar Galić (Rene Bitorajac), koji se trudi rješavati razmirice između starosjedilaca i pridošlih stanovnika novog bloka zgrada socijalno poticane stanogradnje i to su u osnovi dvije glavne uloge, makar su sve vrlo bitne jer bez njih priča ne bi bila kakva jest.
Serija se dugo snimala na području Zagreba, oko tri mjeseca, no pripreme su počele puno prije.
- Da, tri mjeseca je trajalo snimanje, a cijeli rad na seriji trajao je puno duže. Prvu verziju scenarija dobio sam na čitanje od Darija Vincea prije nekih godinu dana, pa za nekoliko mjeseci drugu, onda smo se nalazili nekoliko puta da razgovaramo i da kažemo svoj stav o onom što smo pročitali. Onda je došla i treća ruka prema kojoj smo radili čitaće probe i iz koje se rodila ova završna verzija prema kojoj smo snimili seriju koju ćete gledati. Ono što vam mogu reći jest da je to stvarno serija koja je drugačija od drugih jer govori o nečem što se dogodilo baš nama, nije fikcija, nije nešto što bismo trebali zamišljati da bi se moglo dogoditi pa je to neko tako zamišljeno stavio na papir i snimio. Životna je, istinita i govori o jako realnim stvarima i događajima čiji smo svjedoci i direktni sudionici. Tu je pandemija koja nas je zatvorila u kuće i stanove i koju smo zarobljeni u četiri zida proživljavali jako teško, na koju se pak naslonio još taj razorni zagrebački potres koji nas je dotukao - govori Aćimović.
Na setu serije, objašnjava, bilo je, kako bi rekli, radno i orno, jer su se dobro pripremili na čitaćim probama i znali što i kako trebaju napraviti, tako da je snimanje teklo dosta glatko. I uza sav napor i umor koji ih je neizbježno sustizao u tom dugom periodu koliko je trajalo snimanje, sretan je, kaže, što nije bilo nekih posebnih ekscesa koji se inače događaju na takvim dugim snimanjima.
- Jedino su bili teški blokovi noćnih snimanja, kojih je bilo dosta, a počinjali su u šest popodne i završavali u šest ujutro. Nakon toga trebalo nam je nekoliko dana da se vratimo u normalu. Ali stvarno, nije tu bilo nekih posebnih komplikacija. Kao prvo cijeli projekt je Dario Vince, koji je bio kreativni autor, jako mudro osmislio, scenarij je odlično napisan, redatelj Igor Šeregi dobro je znao što hoće, imao je pored sebe izvrsnog mladog direktora fotografije Tomislava Sutlara, s kojim se temeljito pripremio za snimanje i kad u takvoj situaciji imaš i odlične glumce kao što su Rene Bitorajac, Linda Begonja, Roko Sikavica, Nataša Janjić, Filip Detelić, Goran Grgić, Siniša Popović, ide to bez nekih velikih problema i dobar rezultat ne bi smio izostati - zaključuje.
"Metropolitanci" su inače imali nekoliko projekcija na kojima su uzvanici imali prilike vidjeti jednu do dvije epizode serije. Tako je bilo i na zagrebačkoj projekciji, na kojoj se većina publike smrznula kad je počela uvodna špica kreirana od arhivskih snimki zagrebačkog potresa. Aćimović je u njemu pošteno stradao, srećom samo materijalno. S malom djecom u naručju istrčao je van na hladnoću, stan im je bio gotovo potpuno uništen, a čak mu se i na novi auto urušilo pola zgrade.
- Ne volim se ni sjećati tog vremena i svega toga što nam se izdogađalo i kroz kakve patnje smo sve prošli. Znate kako naš narod kaže kad se dogode tako neke strašne stvari - ne ponovilo se! Nas koji živimo u centru grada baš je dobro i temeljito zdrmalo. Hvala Bogu, izvukli smo se iz toga neozlijeđeni i bez ikakvih stresova. Stan smo obnovili, auto popravili i vratili se na početak. Idemo dalje - odlučan je Aćimović.
Serija prati zakulisne posljedice potresa, malverzacije oko "crvenih" zgrada, korištenje prilika za zaradu na tuđoj nevolji i upravo je u to jako upetljan Aćimovićev lik Pavić. Glumac osobno nije svjedočio takvim situacijama, ali se, kaže, nagledao na televiziji i načitao u novinama o raznim prevarama, zaradama preko tuđih leđa.
- Nemojte misliti da smo mi nešto drugačiji od ostalih i da se samo nama događaju takve stvari. Mi smo još i dobri, cijeli svijet je nasađen nakrivo, ljudska zloba i zavist izbijaju na površinu, a poštenje, dostojanstvo i moral su riječi čije značenje ne možete pronaći ni u rječnicima stranih riječi i izraza i u ovakvim situacijama aktualizira se ona Andrićeva: "Dođu tako vremena kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati" - gotovo je ogorčen Aćimović, no teško se ne složiti s takvim stavom.
Nije mu ovo prvi projekt koji tako progovara o aktualnim stvarima, makar ih općenito u Hrvatskoj nema puno.
- Snimio sam prije nekoliko godina film "Ustav RH" s Rajkom Grlićem, film o našoj svakodnevici, koji govori o jako lošem mentalnom stanju nacije koje nažalost prevladava. Koji govori o različitostima koje ne prihvaćamo i od kojih bježimo kao muha bez glave, a samo zato što ih ne razumijemo. Naš je zadatak da se potrudimo da našu djecu naučimo da biti različit i drugačiji, da biti gay, crnac ili Srbin nije nešto najgore na svijetu. I oni vole, mrze, raduju se i tuguju, smiju se i plaču, doživljavaju život kao i mi svi i njima se treba dati pravo na ravnopravan život, a ne ih ugrožavati i škartirati iz društva. U vrijeme u kojem živimo, u ovo krizno svjetsko doba u kojem su pohlepa, zavist i ljubomora postale skoro pa nešto normalno, u prvi plan izbija mržnja, jedan od najdestruktivnijih i najopasnijih čovjekovih osjećaja, što je pogubno za sve nas. Ako to ne zaustavimo, loše nam se svima piše. Da bi bilo jasno zašto ovo govorim i zašto na ovo upozoravam, citirat ću kako se ona naziva u psihologiji: Mržnja se rađa u onom trenutku kada želim da drugoga nema. U onom trenutku kada nema uspoređivanja između njega i mene. Kada ostajem samo ja. Kada nema nikoga drugog s kim bih se mogao usporediti. Mržnja teži ukidanju svih usporedbi. I dobrih i loših. Biti kao drugi mržnja ne poznaje. Čak ni biti drugi. Mržnja prepoznaje samo biti ja. Sam samcat - rezimira Aćimović. Kroz ta promišljanja dotaknuo se tako svoje uloge Ante Samardžića u Grlićevu "Ustavu RH", koja je po mnogima (barem nama) najdraža iz njegova glumačkog opusa. Međutim, on nikada, kaže, nije razmišljao o tome koja mu je uloga draža ili za koju misli da ju je bolje odigrao od neke druge. Uloge su kao djeca, objašnjava - sve ih jednako voliš i na sve gledaš s istim odmakom.
Posljednjih pet mjeseci živi na relaciji Zagreb - Beograd jer radi na dvije velike srpske produkcije, zbog čega nije bilo jednostavno obaviti s njim razgovor.
- Da, već drugi dan nakon završetka "Metropolitanaca" počelo je snimanje krimi TV serije "Nemirni" prema motivima divnog romana "Jedan pogrešan korak" Marka Popovića, gdje glumim jednu od glavnih uloga s Gordanom Kičićem, Nikolinom Friganović, Anicom Dobrom i Ljubom Bandovićem. Ovih dana pala je zadnja klapa, a onda sam odmah nastavio snimati drugu veliku TV seriju "Tajkun" s Draganom Bjelogrlićem, s kojim sam prijatelj već 35 godina, no tek smo sada prvi put zajedno ispred kamere - uz smijeh uzvraća Aćimović.
U kategoriji je najtraženijih hrvatskih glumaca u regiji, i to već neko vrijeme.
- Dogodili su se neki projekti u kojima sam i fizički i glumački odgovarao nekim redateljima i nekim projektima, a imao sam i sreće da su me ti redatelji vidjeli u nekim mojim prijašnjim radovima u kojima su moje uloge došle do izražaja pa su me pozvali da zajedno radimo - odgovara.
Neki redatelji ga baš jako vole, recimo Srđan Dragojević. Aćimović je bio u tri od ukupno osam igranih filmova tog kultnog srpskog redatelja, a u nedavnom intervjuu Dragojević je izjavio kako voli raditi okružen prijateljima jer ga to čini sigurnim.
- Jako volim Srđana i njegov način rada, posebno kako radi s glumcima. Sviđa mi se ta njegova, kako ste sami rekli, prijateljska atmosfera na snimanju i rado se odazivam na svaki njegov poziv. Volim i profesora Grlića, njegov precizan i studiozan način kako postavlja film, volim taj njegov gospodski pristup, ne samo glumcima nego cijeloj ekipi na setu. Volim sve one redatelje koji se daju glumcima, a zauzvrat im mi vraćamo ono najbolje što imamo. Ima li onih s kojima više ne bih radio? Uvijek postoje neki ljudi koji vam ne odgovaraju, a i kojima ni vi ne odgovarate i s kojima ne nalazite zajednički jezik, što je i prirodno. A opet postoje neki s kojima bih htio raditi, ali ne dogodi se. Nisu svi isti. S onima s kojima jednom probam i ne nađemo se, ne vraćamo se jedni drugima više - priča Aćimović.
Zbog uloga je kroz svoju karijeru morao savladati razne vještine. Primjerice, u filmu "Divljaci", koji je izašao ove godine, igrao je vehabijskog vođu Envera pa je morao učiti arapski. Bio je to, objašnjava, projekt koji se dugo i temeljito pripremao i uloga koju je imao zahtijevala je dosta odricanja i ulaganja. Bila mu je veliki izazov jer arapski nije nimalo jednostavan, ali uz dobrog učitelja i to je uspio savladati.
- Svašta sam do sada uspio naučiti što nisam ni pretpostavljao da ću morati znati: mačevao sam za "Romea i Juliju" na Dubrovačkim ljetnim igrama, jahao za "Čarugu" i "Konjanika", vozio ogroman kamion za "Peacemaker" - nabraja.
Aćimović nije samo glumac. Za one manje upućene, redatelj je i producent, a voli se okušati i izvan igranog formata, pa tako već pet godina radi na dokumentarcu o legendi Ratku Rudiću, zlatnom brku hrvatskog, europskog i svjetskog vaterpola.
- Nije to ništa čudno što snimanje traje pet godina jer u filmu se pojavljuje 100 najvećih koji su se pojavili u vaterpolu u razdoblju od 50 i nešto godina koliko traje Ratkova što igračka, što trenerska karijera. Ratko je jedan od najboljih i najtrofejnijih trenera na svijetu u povijesti svih sportova i njegov period djelovanja traje od 1968. pa sve do danas i snimiti to da je bio olimpijski, svjetski, europski prvak s Jugoslavijom, pa to isto s Italijom i na kraju isto sve i s Hrvatskom zahtijeva dosta truda i vremena. Bio je dva puta europski prvak i s Partizanom kao igrač i samo da to pohvatate, treba vam jako puno vremena - otkriva Aćimović.
Energije mu evidentno ne manjka. Sa suprugom Dijanom ima dvoje djece, sedmogodišnjeg sina i četverogodišnju kćerkicu.
- Mala djeca, mala briga, velika djeca, velika briga. Stižemo sve. Malo smo ponekad neispavani i trčimo da stignemo na džudo ili ritmičku gimnastiku, ali stižemo. I uz sve moje projekte sve se to može ako nešto istinski želiš. Najvažnije je dobro osmisliti dan, posložiti obaveze po prioritetu i sve se stiže - kaže, slatko se nasmijavši na upit koliko supruga i on uspijevaju naći vremena za sebe. Slobodno vrijeme koje imaju, kaže, provode zajedno, nekad je to Sljeme, nekad kino, nekad kazalište. Uglavnom nastoje što više vremena provesti zajedno i tako im je najljepše. Roditeljstvo ga je u svakom slučaju jako promijenilo.
- Dovelo me u red, više nisam najvažniji sam sebi jer sam shvatio da postoje neke druge, puno važnije stvari, puno važnije od sebe samog. Uza sve svoje obaveze želim aktivno sudjelovati u njihovu odrastanju i za sada uspijevam u tome. Inače, još su mali i zaigrani i osim za igru ne pokazuju još nikakve zainteresiranosti prema onome čime se ja bavim. A hoće li ih zaintrigirati to što ja radim i hoće li krenuti mojim stopama, to nitko ne može znati. Znam samo da ih ni supruga ni ja nećemo ni u čemu sputavati i da ćemo pokušati prepoznati njihove želje i prioritete i podržavati ih u tome - ističe.
Za kraj ostavljamo pitanje što ga čeka, ima li kakvih naznaka o sudbini druge sezone "Dnevnika velikog Perice".
- Ne znam što se dogodilo s nastavkom "Perice". Saznao sam nekidan da ne snimamo drugo dio. Bilo bi mi jako žao da ne nastavimo nakon što je publika onako oduševljeno prihvatila prvu sezonu.